Teško je naći prave riječi za trenutke poput onih koje smo proživjeli u Belišću, no ipak bih volio da vam nekako dočaram makar i dijelić tog doživljaja. Rijetke su stvari koje opravdaju želje i očekivanja, a BAR2012 je to lakoćom, gotovo na svakom koraku, učinio. No, na početku i na kraju svega, pustolovna utrka je timski rad i sve osobno proživljeno i ostvareno je tek polovica cijele slike. Zato, prvo hvala Tei koja je išla sa mnom i vjerovala u naš tim. 🙂 U Belišće smo došli dan ranije, odradili prijave, briefing za utrku i zakusku koju je organizator priredio. Mogao sam proučiti malo stazu, odabrati varijante, analizirati područje u Google Earthu, no sve to mi se činilo nekako suvišnim. Istina, možda bi uštedio nešto vremena koje smo izgubili na trci, no rezultat je bio zaista sasvim nevažan. Bio sam sasvim zadovoljan već i sa načinom kako je Tea obojala stazu i označila pojedine segmente trke. Startali smo nešto iza 8 ujutro, u 30″ intervalima, sa veslom u ruci i prslukom na sebi. Lagano trčanje prema KT1, pregazivši jedan Dravski rukavac, do čamaca koji su nas čekali na pješčanom sprudu riječnog otoka. Prvo veslanje je bilo lagano, prateći struju rijeke i timove koji su se razvukli u dugu kolonu. Za KT2 smo pristali na obali i otrčali do nje. Odnosno, dotrčali do nje putem i nastavili dalje ne primjetivši je. Da vam dočaram koliko je kontrola zapravo bila vidljiva: da je bila na još malo vidljivijem mjestu vjerojatno bi stali na nju – doslovno. 🙂 Ta enigma me zabavljala do dugo u trku kasnije. Kad smo se vratili do čamaca, da krenemo uzvodno, samo je naš ostao. Odveslali smo do cilja (KT3), ukrcali jedan bicikl u čamac i nastavili dalje uzvodno sve do KT4. Iako sam u kajaku veslao 3 puta u životu, a u kanuu samo jednom, fino smo odrađivali to veslanje. (po mojoj subjektivnoj procijeni) Sljedeći segment(3.5km) je Tea vozila, a ja trčao. Iako mi je korak bio lagan i iako sam se osjećao odlično, nisam mogao a da ne razmišljam kako čovjek jako rijetko ima priliku voziti biciklom, po ravnom, cca 12km/h. Nije nam (barem ne tada), naime, palo na pamet da se oboje vozimo na biciklu. Uslijedio je jedan segment trčanja za oboje po Dravskoj šumi i uskim šumskim puteljcima, pa nastavak hendikep bicikla. U jednom trenu su nas dostigli Paula u Jelena, pa ih odvažno vodimo preko prvog od brojnih kanala koje ćemo u toku tog dana prijeći. Pomalo nesigurni kod tog prelaska, svaki sljedeći je bio ne samo veći užitak već i priželjkivano osvježenje. Kontrolu prije absail-a u Valpovu smo dostigli jedan tim koji se mudro vozio na jednom biciklu i poveli se njihovim primjerom. Tako je Tea, koja je do tad vozila uz mene pomenutim puževim tempom, dalje sjedila(!) na volanu. Zabavno. Kulu smo znalački obišli dužim putem do ulaza, a onda odradili absail. Ona se bez problema spustila dolje, dok sam se ja već na prvom metru niz kulu izokrenuo naopačke i na bok, dodajući malo drame za slučajne prolaznike. 😉 Na izlasku iz Valpova, kao i većina ljudi koji taj dan nisu bili na trci, svratili smo u dućan. U nastavak staze svaki ima svoj bicikl i ulazimo u nepregledna polja kroz mrežu makadamskih puteva koji krivudaju kroz njih. Do KT13 nas ponovno sustižu P&J. Zajedno nalazimo kontrolu, no njihov tempo je bolji i polako nam odmiču. Na KT14 na drvetu stoji bijeli papir s natpisom: “kontrola je ukradena, nastavite dalje”. Već smo par sati u utrci, ali ne osjećam umor već uživam u krajolicima svud oko nas. Kasnije su nam rekli da je bilo 31 u hladu, no daleko je to bilo od one prave ljetne sparine. Na KT17 smo opet zajedno sa P&J, a onda nam opet odmiču prema KT18. Mi je nalazimo idealno, ne gubeći ni sekunde, no one tu rade grešku i opet smo ispred. Bicikle ostavljamo na tranziciji i krećemo sa treking dijelom. Na dijelovima hodamo, pa onda malo trčimo zajedničkim tempom i kontrole polako prolaze. Na KT20 ulazimo u nepregledno polje pšenice i uživamo u svakom trenu hodajući prema sljedećoj kontroli. Idila. Na KT23 radimo malu grešku provjeravajući kod ribiča smjer prema plaži. On nas šalje na krivu stranu, pa prelazimo potok 200m dalje i vraćamo se natrag. Kupanje ispred plaže na kojoj sjede lokalni tinejđeri i zbunjeno promatraju odjevene pustolove kako se bacaju i plutaju u vodi – neprocijenjivo. Tu stižemo još jedan tim i Teino čuđenje je sve veće. Sa tranzicije odlazimo kao treći tim ukupno! Guštamo u svježoj jabuci i nastavljamo MTB dionicu. Kod KT0 (opcionalna kontrola) još jedno kupanje i susret sa Slovencima u odlasku, koji su drugi. Već na sljedeću KT smo zajedno, ali nam opet odlaze. Mi imamo svoj tempo i držimo ga se. Tea vozi iza mene i hvata zavjetrinu komentirajući kako je Marko time stalno gnjavi, ali to su tek finese. Na KT27 smo opet sa Slovencima. Kontrolu dalje ostavljaju bicikle prije nas, no ja od križanja sigurnije trčim na sjever i nalazim KT minutu prije. Sunce je već počelo ponirati i po satu vidimo da vjerojatno ni jedan tim neće stići na limit od 16:00 kod kajaka (KT IV). Prema KT30 mi uzimamo malo izravniju varijantu, no kako mi je karta već u poluvodenom stanju, a Tein kompas za bicikl sam izgubio putem 15 kontrola ranije, krivo procijenjujem gdje smo i sa Slovencima tražimo KT 1km zapadnije. Nakon nekih 15′ sve mi je jasno i odlazimo do pravog mjesta i cvikamo kontrolu na stablu. Već smo 10 sati u trci i, ako organizator ne otkaže neke kontrole, imat ćemo dosta toga po mraku. (kontrole koje su izbačene nisam ucrtao). Kod kajaka nam kažu da nam preostaje samo veslanje u cilj. “Samo”. 2h45′ veslanja. Uzvodno, sa vjetrom koji je postajao sve jači i, na kraju, po mraku. Tih 10km se vuklo beskonačno i činilo se da iza svakog zavoja dolazi samo još jedan duži zavoj. Od mosta ni traga. A onda kad smo ga i ugledali prerano smo prešli na desnu stranu rijeke i u nekoliko navrata doslovno veslali u mjestu koliko je struja bila jaka. Neobičan osjećaj. Sjediš u čamcu, na pola metra od obale i gledaš u neki kamen ili granu i ništa se ne događa. Zamahuješ veslom, grabiš, boriš se protiv samog sebe, a ta grana ili kamen i dalje nepomično stoje uz tebe. Po mrklom mraku pristajemo na ponton, izlazimo van, grabimo stvari i trčimo u cilj neposredno iza Slovenaca. Startali su 3′ prije, pa znam da smo bolji. A mislio sam da će baš oni pobijediti. Posljednji smo koji izlaze iz rijeke – samo 5 timova su odveslala tu zadnju dionicu, svi ostali su biciklima odradili dio do cilja. Osjećaj na kraju? Fenomenalno. Gledam na sat: 12h47′. Jedan cijeli dan smo proveli u pokretu, obilazeći rukavce na rijeci, šumarke, potoke, sela, prašnjave makadame, zasađena polja pšenice, kukuruza, repice i tko zna čega još, prkoseći suncu i umoru. Treći ukupno i prvi među mješovitim timovima. Čini mi se kao da smo idealno odradili trku. Kad sam doma skinuo track ispalo je oko 118km, makar se bez zadnjeg veslanja uopće ne bi činilo tako dugo. 🙂 Tko je god, prije trke, pomislio kako je ravnica ravnodušna i monotona, prevario se. Odrastajući, sva svoja ljeta sam proveo u Posavini i nekako sam osjećao što nas čeka. BAR nije iznevjerio. A iza BAR-a stoje Baraberi koji su odradili nevjerojatan posao i ugostili nas u Belišću kao da smo doma. Angel kaže “to mi je tek prva organizacija”, no cijeli koncept staze je bio zanimljiv, pregršt kontrola na svim zamislivim mjestima, pametno postavljene tranzicije, zahtjevne dionice, discipline rascjepkane u segmente, cijela atmosfera te trke, rijetko viđeni entuzijazam organizatora i još bezbroj sitnica i te kako su dobar razlog da se vratimo sljedeće godine. Možda je moje iskustvo na pustolovnim trkama zanemarivo, no stvari kojih se rado sjećamo i zbog kojih se vraćamo na neka mjesta nikada niti nemaju veze sa ‘iskustvom’ već sa puno širom slikom, a BAR je svakako trebalo ove godine doći vidjeti, osjetiti i proživjeti! 🙂