Obrušila se kiša večeras na noćni mir i dok bezbroj neumornih kapi svira svoju koračnicu duž gradskih ulica, napokon uspijevam srediti svoje razasute dojmove ovogodišnje Traverse. Čini mi se, svakim danom sve više, da je ponekad ono što je skriveno i naslućeno najljepši dekor određenim trenucima naših života, a vidjeti ono bitno zapravo daleko više no vidjeti sve. Traversa je, u toj neobičnoj misli, prošla bez nekog posebnog traga u meni. Bezbroj slika koje sam već imao, iz brojnih susreta i rastanaka, u subotu se tek spojilo u jednu dugu nit i ništa više. Pomalo nezainteresirano, kao da krate vrijeme do tko zna čega, moji su koraci prošli kroz ta 47 kilometra i ostali prazni. Osim početka, na kome sam odsutno odslušao uobičajene pritužbe na formu, i par kratkih trenutaka do odvojka za Lipu, trčao sam sam, većinu vremena razmišljajući o tom dijeliću koji nedostaje. Možda zbog toga što sam prvo tri puta prošao Blatersu, za mene je Traversa ponavljanje ponavljanja, iako ni malo ne sumnjam kako će već sljedeća Blatersa donijeti neke sasvim nove uspomene i izazove. Vračajući se na početnu misao, ako sam već u tim hladnim noćima vidio sve bitno na toj stazi, što bi dan, uostalom, i mogao novo donijeti? Sada mi je to sasvim jasno, no ljudsko je nadanje često iracionalna pojava u svijetu, pa sam tako i ja morao pokušati. S druge strane, nije sve posebno niti tu da ostavi traga na nama, znam. I ova kiša večeras, ma koliko zavodljiva i osvježavajuća bila, sutra će već ustuknuti pred sunčevim zrakama. No, kad bi u tu kišu stavili dodir ili poljubac pred dugi rastanak na nekom zlosutno praznom kolodvoru na kraju svijeta to bi već bila sasvim drugačija priča, zar ne? Te bi kapi dugo ostale sačuvane, netaknute…