Još jedan tjedan u Beču iza mene i ovaj put prvi plivački zaveslaji u gradu sa 30+ bazena.  Daleko od grada koji bi bio po mojoj mjeri, još od našeg prvog susreta prije 7 godina. Bilo bi lako pričati o svim gradovima koje sam sretao kroz godine i koracima koje sam u njima tražio, ali o tome nekom drugom prilikom. No ipak, grad su tek ljudi u njemu i izrazi lica prolaznika na njegovim ulicama odaju njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Beč u svakom pogledu, barem mome svijetu, ostavlja dojam stranca i možda njegova arhitektura ima dušu i neku čar, no sam grad… Ne znam. Čudno je to sa gradovima. I ljudima u gradovima. Da moram nekoga dovesti u taj grad i da me pita što je najljepše i najneobičnije što sam u njemu vidio, odgovor bi bio lak: Dabar. Jedan običan, simpatičan dabar kako sjedi na kamenu na obali jednog od gradskih kanala u rano jutro, prije prvih prolaznika i vjerojatno odmara nakon duge noći glodanja nekog obližnjeg stabla. Eto. Do sada sam samo trčao parkovima, ulicama, obližnjim šumama i duž otoka na Dunavu, no ovaj tjedan sam se odvažio i na posjet jednom od Bečkih kupališta. Bacivši oko na neke od Žoharovih analiza i uz par linkova koje mi je proslijedio, odabir je pao na Amalienbad koji je jako blizu jednog od dva mjesta gdje radim u Beču.  E sad,  kad bazen izgleda kao ovako na slici, a vi ulazite unutra na 1-om katu teško da bi ikome palo na pamet tražiti podrum i očekivati tamo još jedan bazen. Meni nije i to sam tek u Zagrebu shvatio. Tako da je cijeli doživljaj ta tri odlaska na kupalište ispao malo čudan i nedorečen. Zato i namjerno koristim riječ ‘kupalište’, a ne ‘plivalište’. Ulaznica je 3.9EUR što i nije tako strašno. Veliki bazen (na slici) je 33m x 12.5m od čega su s jedne strane široke stepenice za ulaz u bazen, a s druge (nasuprotne)  6x6m ograđeno za skokove u vodu. Jedna strana je na 1.2m dubine, a druga na 4m.  Sve u svemu, malo mjesto i uz nekolicinu ljudi u bazenu. No, kladim se da je u podrumu bilo sasvim drugačije. 🙂 Prvi dan sam nadobudno krenuo plivati i brojati krugove, no brzo sam izgubio pojam neprestano izbjegavajući ljude koji su plivali u svim zamislivim smjerovima i tehnikama. Kod okreta sam često hvatao i 20cm slobodnog zida samo da se nogama odrazim, a sam odraz je bio čista lutrija. Jednom sam se odrazio ravno u drugog plivača iako mi nije jasno kako je došao u moj trag. Srećom, tijelo mi je bilo još uvijek pod vodom, pa smo se nekako progurali svaki u svoju stranu. Nakon nekih 33′ borbe bilo je dosta plivanja za taj dan. Sutradan sam opet došao i ponovno nadobudno krenuo. Sad sam već znao što me čeka, pa je nekako sve lakše prolazilo. Ipak, negdje oko 30-tog bazena sam opet izgubio brojanje i nastavio plivati po vremenu. Taj put su neki čak i ronili poprijeko ispod nas. Treći put sam se već uhodao i lako sam izbrojao svojih 50 bazena. Inače, na bazenu je svaki put bilo još nekoliko plivača koji su plivali sa pauzama, pa uopće ni na tren nisam posumnjao da bi mogao postojati još jedan bazen. S druge strane, to će svakako opravdati sve one bakice koje su usporeno plutale baš na najnezgodnijim dijelovima bazena i s kojima bi sudar bio zaista katastrofalan. Žohar lijepo kaže: treba to shvatiti kao simulaciju starta na trci. 🙂 Neki kažu da im je dosadno plivati u bazenu – u jednom ovakvom im to svakako ne bi moglo biti. 🙂 Meni osobno, u bazenu je čak i bolje jer gotovo da prestanem razmišljati o ičemu, samo klizim kroz vodu i brojim krugove, bez stajanja ili kompliciranja.  Vjerojatno tome pomažu i okreti koji lijepo povežu sve te bazene. Kad sam ponovno počeo plivati 2008-e, koljeno me još neko vrijeme boljelo, pa sam tako umjesto okreta morao klasično stajati, uhvatiti se rukom i opet krenuti, a to je nekako narušavalo cijeli dojam.  Na moru, pak, treba baziti bijesne glisere, ograđena kupališta u moru, gledati stalno smjer (što i nije lako kad su i mali valovi) i tko zna što sve još. Sljedeći tjedan ću potražiti taj podrumski bazen i, nadam se, upotpuniti dojam bazena. Nisam puno očekivao od bazena, znajući da ne mogu biti baš ‘Utrine u 6 ujutro’, ali nije niti tako loše ispalo. Svakako je lijep osjećaj kad u 12h ili 13h imaš dva treninga iza sebe (trčanje i plivanje). A sada za Mađarsku i malo orijentacije po fenomenalnim terenima oko Abaligeta…