NMT4 i Mrkopalj

Posted by lino on studeni 27, 2012
Orijentacija, Treking, Trening / 2 Comments

Mali osvrt na zadnjih 10 dana… NMT4 je ispao puno zanimljiviji no što bi čovjek očekivao, pogotovo zbog KT2 koja je svima zadala probleme. Ovaj put nisam startao prvi i čim sam krenuo bilo mi je žao zbog toga. Kad si u koloni ili između grupa ljudi onda jednostavno previše toga odvlači pažnju i čovjek radi greške koje inače ne bi. Na KT1 sam, tako, pročitao opis KT2 i tražio stijenu, ali srećom smjerom došao ravno na objekat i tada shvatio propust. Na KT2 malo po cesti, pa lagano u brdo, tik iznad prvih dvorišta. Došao sam do prvog velikog odrona, obišao ga i ispenjao se na vrh, našao manju stijenu, ali KT nije bila tamo. Već na penjaju sam počeo sumnjati jer mi se to činilo previsoko, ali kako su ostali ljudi dolazili uvjerio sam i sam sebe da je mjesto dobro. (u radijusu 50m) Kad je već postala prava gužva u šumi (mogu si misliti kako je to izgledalo recimo s tunela) otrčao sam na jug, došao do nekog putića koji se penjao okomito na izohipsu i jarka iza njega. To mi se činilo predaleko, ne samo tada, već i sljedeću večer kad sam ponovno išao proći stazu, pa sam radije otrčao uzbrdo do puta koji je izohipsom išao od kraja ceste. S njega više nije bilo sumnje, spustio sam se okomito dolje uvjeren da KT mora biti na tom pravcu. I bila je. Usput sam strgao kompas.  Opet. Narednu večer sam tu istu dionicu, KT1 – KT2, išao gotovo identično – hodajući. Isti krivi odron, isti obilazak, uspon, odlazak na jug, samo što sam tada znao da iza jarka moram jos 50m prijeći do kontrole. Na 25-ici je nazgodno s detaljima. Nešto od 50m je samo 2mm na karti. Prema KT3 sam dostigao Sablju i Goleca i s njima prošao KT3, KT4 i KT5. Na KT6 sam nadobudno krenuo po crti, bez kompasa i prvo pretrčao kontrolu, a onda je uzaludno tražio na grebenu dok je ona bila 20m niže. Tu me sreo Chicar (ili ja njega), pa smo još malo bauljali. To je, inače, i najgora varijanta – doći na mjesto gdje je KT, ne vidjeti je jer je 10 ili 20m dalje i onda otići tražiti drugdje. Na KT7 lako po izohipsi, pa prema KT8 sa krive strane brda – iako niti večer kasnije taj put koji ide od kontrole prema sjeveru nisam našao. Stara Pila, spoj potoka, uspon grebenom do ispod Runolista, pa obilazak sa istočne strane i gotovo ravnom crtom do S.Kraljice. U cilju očekivano razočaran, ali prvenstveno u sebe jer sam radio greške koje su bile sasvim nepotrebne. Čak i sa kontrolama poput KT2 postoje puno bolji načini razmišljanja no što sam ja te večeri odradio.

U subotu, KITA od Medvida i lijepa staza po idealnom danu kroz Mrkopaljski kraj. Sa Berom u timu, većinu staze smo savršeno tehnički odradili, sem par sitnih greškica. Čista uživancija…  Karta je sasvim dovoljna…

O-sezona 2012

Posted by lino on studeni 09, 2012
Orijentacija / No Comments

Sa Spartacusom je za mene završila o-sezona 2012. Kad sad podvučem crtu, saldo i nije baš neki. Štoviše, čini mi se da nikad nije bio tako mršav u proteklih 20 godina koliko me ima po šumama. Ne znam da li je to do vremena ili do mene, no nešto se svakako moralo dogoditi da me trgne iz one letargije koja me pokosila u jesen 2008-e. Od 5 državnih prvenstava, nastupio sam na 4 i spremio 4 medalje. Jedino, ali najvrijednije i najdraže, zlato u štafeti sa Edijem i Matijom. U Kupu 4ti, sa taman dovoljno trka za plasman. 2013-ta je daleko, sa ovog mjesta, i ostaje vidjeti koliko mi tijelo može podnijeti nekakve smislenije treninge. Mađarska je opet prošla u dobrom društvu i druženju. OK Japetić je masovno pohodio natjecanje i nastavio tradiciju. Vrijeme je bilo idealno, malo vjetrovito u subotu, no inače sunčano i vedro. Šuma prekrasna za trčanje, tek mjestimice sa malo gustiša i podrasta. Osjećaj na trenutke podijeljen – s jedne se strane tijelo sjeća lakoće koraka i snage, a s druge, što je sadašnja stvarnost, pokušava iz sebe dati više no što može. Prvi dan sam išao relativno dobro, dosta se borio sa smjerom i morao se nekoliko puta korigirati. Ne par mjesta (1,4) sam riskirao kroz zeleno što nije svaki put bilo najpametnije, ali barem sam se tamo malo odmarao. Na samom kraju staze, razmišljajući više o klubskom natjecanju u utrčavanju nego o dionici, uletio sam punom brzinom i glavom bez obzira u niske borove i izgubio 2.5′. Inače, Edi i Matija su podijelili prvo mjesto sa 11″ utrčavanjem. Usporedbe radi, imali su najbolje vrijeme utrčavanja od 900 ljudi na trci. Drugi dan je tijelo bilo ukočeno i tromo jer se dan prije nisam niti rastrčao niti rastegao nakon trke, pa sam se sve bojao kako će ispasti. Prvih par kontrola odmah u brdo, a onda lijepa dionica čistom šumom na KT6. Skoro da sam sam sebe psovao što noge nisu htjele brže. KT7 i KT8 sam riskirao s varijantama (ravno, a ne okolo) i tu nešto malo dobio. Ostatak staze koliko je išlo, a onda slična greška na predzadnju kao i prvi dan. Ovaj sam put imao bolji napad, ali u uvalu se nisam spustio dovoljno rano i u tim niskim borovima jednostavno protrčao pored kontrole. Ponovno 1.5′ greške. Edi je imao istu stazu u M35 i oba me dana dobio. Nakon toga, prognozirao sam mu 40:00 na JGL-u, ali takva ludnica na poslu kakvu on ima ostavlja traga, pogotovo na trčanjima u 5:30!! Od 1.11. sam si odredio zimske treninge (ne, nemam nikakav plan – to je više samo etikete radi :)) pa ćemo vidjeti kako će biti dalje. Atletski treninzi, što se tiče motivacije, neće proći, to sigurno, ali trčanje po šumi i o-treninzi to svakako. Ma, glavno da se uživa u trčanju, zar ne? 🙂

Mrak

Posted by lino on listopad 26, 2012
Promišljanja, Trening / 1 Comment

Jesen je u meni do srži utisnuta i sapletena, njene boje i mirisi poput mećave tutnje mojim mislima, njen šapat ispunjava moje snove i mrvi moja buđenja u prah bezličnosti, a njen se osjet – kroz i najmanji dodir – pretače u moju krv i treperi tik ispod kože. Jesen je uskovitlano more bez obale, bez granica, i u onoga tko u nju zakorači, tko za njome posegne svojim, čežnjom izbezumljenim rukama, sunovratit će se zastrašujućom silinom i snagom i činit će se kao da će taj krhki i maleni svijet što ga čini “čovjek” jednostavno ispariti, nestati pod pjenom tog vala, nesposoban da podnese jedan običan šareni beskraj, jednu običnu maglenu vječnost. No, jesen nikada ne uzima, već daje. Jesen je najnježnija majka od svih, ona dodirom ušuškava svijet u san iz kojega nastaje život. Nekako me baš to svaki puta iznova začudi. Zato i taj naš mali svijet u nama podnese neizdrživo i nastavi dalje. Zato je i meni u tim jesenskim danima ponekad tako lako izgubiti se, ne mareći više gdje je ta granica koja odvaja svijet u meni od svijeta izvan mene.
Grad je u srijedu okupan izmaglicom cijeli dan tiho kašljucao i činilo se kao da će večer na Sljemenu napokon otkriti vedro nebo. No, ispalo je daleko bolje. Mala ekipa uputila se brzim hodom s parkinga do Kraljice i iz maglenog sumraka, gotovo neprimjetno, produžila u maglenu večer. U Kraljici je vremena bilo taman za skinuti ruksak, izvaditi kompas i krenuti. Za tu večer je Antićev stih bio lutrija: “Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka…” Na ovakvim ‘treninzima’ svatko (tko se odvaži krenuti) nađe neki dio za sebe i čini mi se da je to najveća nagrada na kraju večeri. Požurio sam krenuti prvi – samo iz sebičnog razloga da taj mrak doživim što intenzivnije. Magla je bila tako gusta da sam već nakon par metara lampu uzeo u ruku i tako je nosio cijelu stazu. To malo zakomplicira čitanje karte, no i otvori sasvim drugačiji pogled na prirodu oko nas, jer je oči više ne gledaju toliko kroz svjetlo lampe, koliko kroz prigušenu svjetost sumraka. A u onoj magli ta je slika izgledala veličanstveno. Berina staza – malo remek djelo za ovakve uvjete. Prva kontrola lako, pa prema drugoj ponovljeni brutalni spust sa MedoTreka preko trase žičare. KT3 i KT4 u rudnicima – odlične kontrole! Mala greška na samoj KT5, pa dugi spust do Markovog travnika i KT6. KT7 lako sa zavoja puta, pa preko Horvatovih stuba do šumarka na KT8. KT9 po markaciji, pa nakon zavoja i gustiša kratki uspon do KT9 – stijene. Nakon 2h u cilju i sve kao da je prebrzo prošlo. Klizao sam se, padao, posrtao, zapinjao u grane, gustiše, gazio po potocima, propadao u blato i sve bi to odmah ponovio. 🙂 Nakon takve večeri ostanem malo ošamućen i zatečen. Sezona Mraka je započela i to u najboljem mogućem ‘svjetlu’. Povratak preko Puntijarke do parkinga pomalo usporeno, kao da su koraci oklijevali i krali još malo vremena provedenog u planini. Neka… Zato i jesu moji…

Tih par sekundi

Posted by lino on kolovoz 01, 2012
Promišljanja / No Comments

Brineš hoćeš li me ponovno izgubiti i hoće li dani zamesti tih par rijetkih tragova što moje stope otisnu u ovoj zajedničkoj stvarnosti, znam.  Volio bih ti obećati da se to neće dogoditi, no ne znam kako niti s kojim pravom. Ako imam sreće, s kojom se – usput – mogu tek, opijen željom, teturajući sudariti, i ja samog sebe sretnem tek u tih par sekundi jedne srijede u mjesecu. Sva ostala jutra, sva ostala buđenja, su tek način da vrijeme proguram kroz svoje žile. I ne znam zašto, kada već sve tako ustrajno i neizbježno odranja valovima minulih dana, baš na pragu mene stane i ustukne. No ne zaboravi, mi smo se “bratimili pogledima” još u davnim i zaboravljenim životima i teško da ću još nekoga sresti tko će shvatiti taj krhki svijet što ljubomorno čuvam duboko u sebi, taj beskraj slika i uzdaha ispisan najfinijim perom Njenih pogleda, zgrčen u jednoj jedinoj blistavoj kapi rose,  i razumijeti, šutke, što mi Ona sve znači. Nisam tu da žalim, to nikako. Svi mi imamo svoju “zlatnu šansu”. Pokušaj samo cijeli mjesec sažeti u dvije, možda tri sekunde i ne pomisliti na Antića: “Reka bi mogla da bude okean, ako se zgrči. Toliko ima u sebi ogromne, večite vode.” Jednom kad se odvažiš vjerovati u svoje najluđe i najdivnije snove to malo zrnce vremena lako prevagne sva čuda svijeta. Znaš li, recimo, da se suncokreti ponekad zacrvene? Ili da postoje brodovi što, zakačeni za nebo, plove zelenim ravnicama? Niti ja nisam znao… ali vidiš, za Nju je to najprirodnija stvar na ovome svijetu. I tako… Ti  i ja ćemo se uvijek naći u nekom od tih romantičarskih pogleda na život i svijet i to je, eto, ta najbliža stvar obećanju koju ti mogu dati. Što budući dani kriju ne mogu znati, ali me svejedno plaše. Suviše je to mašte i slobode za ovakav svijet…

B.A.R. 2012.

Posted by lino on svibanj 16, 2012
Razno / No Comments

Teško je naći prave riječi za trenutke poput onih koje smo proživjeli u Belišću, no ipak bih volio da vam nekako dočaram makar i dijelić tog doživljaja. Rijetke su stvari koje opravdaju želje i očekivanja, a BAR2012 je to lakoćom, gotovo na svakom koraku, učinio. No, na početku i na kraju svega, pustolovna utrka je timski rad i sve osobno proživljeno i ostvareno je tek polovica cijele slike. Zato, prvo hvala Tei koja je išla sa mnom i vjerovala u naš tim. 🙂 U Belišće smo došli dan ranije, odradili prijave, briefing za utrku i zakusku koju je organizator priredio. Mogao sam proučiti malo stazu, odabrati varijante, analizirati područje u Google Earthu, no sve to mi se činilo nekako suvišnim. Istina, možda bi uštedio nešto vremena koje smo izgubili na trci, no rezultat je bio zaista sasvim nevažan. Bio sam sasvim zadovoljan već i sa načinom kako je Tea obojala stazu i označila pojedine segmente trke. Startali smo nešto iza 8 ujutro, u 30″ intervalima, sa veslom u ruci i prslukom na sebi. Lagano trčanje prema KT1, pregazivši jedan Dravski rukavac, do čamaca koji su nas čekali na pješčanom sprudu riječnog otoka. Prvo veslanje je bilo lagano, prateći struju rijeke i timove koji su se razvukli u dugu kolonu. Za KT2 smo pristali na obali i otrčali do nje. Odnosno, dotrčali do nje putem i nastavili dalje ne primjetivši je. Da vam dočaram koliko je kontrola zapravo bila vidljiva: da je bila na još malo vidljivijem mjestu vjerojatno bi stali na nju – doslovno. 🙂 Ta enigma me zabavljala do dugo u trku kasnije. Kad smo se vratili do čamaca, da krenemo uzvodno, samo je naš ostao. Odveslali smo do cilja (KT3), ukrcali jedan bicikl u čamac i nastavili dalje uzvodno sve do KT4. Iako sam u kajaku veslao 3 puta u životu, a u kanuu samo jednom, fino smo odrađivali to veslanje. (po mojoj subjektivnoj procijeni) Sljedeći segment(3.5km) je Tea vozila, a ja trčao. Iako mi je korak bio lagan i iako sam se osjećao odlično, nisam mogao a da ne razmišljam kako čovjek jako rijetko ima priliku voziti biciklom, po ravnom, cca 12km/h. Nije nam (barem ne tada), naime, palo na pamet da se oboje vozimo na biciklu. Uslijedio je jedan segment trčanja za oboje po Dravskoj šumi i uskim šumskim puteljcima, pa nastavak hendikep bicikla. U jednom trenu su nas dostigli Paula u Jelena, pa ih odvažno vodimo preko prvog od brojnih kanala koje ćemo u toku tog dana prijeći. Pomalo nesigurni kod tog prelaska, svaki sljedeći je bio ne samo veći užitak već i priželjkivano osvježenje. Kontrolu prije absail-a u Valpovu smo dostigli jedan tim koji se mudro vozio na jednom biciklu i poveli se njihovim primjerom. Tako je Tea, koja je do tad vozila uz mene pomenutim puževim tempom, dalje sjedila(!) na volanu. Zabavno. Kulu smo znalački obišli dužim putem do ulaza, a onda odradili absail. Ona se bez problema spustila dolje, dok sam se ja već na prvom metru niz kulu izokrenuo naopačke i na bok, dodajući malo drame za slučajne prolaznike. 😉 Na izlasku iz Valpova, kao i većina ljudi koji taj dan nisu bili na trci, svratili smo u dućan. U nastavak staze svaki ima svoj bicikl i ulazimo u nepregledna polja kroz mrežu makadamskih puteva koji krivudaju kroz njih. Do KT13 nas ponovno sustižu P&J. Zajedno nalazimo kontrolu, no njihov tempo je bolji i polako nam odmiču. Na KT14 na drvetu stoji bijeli papir s natpisom: “kontrola je ukradena, nastavite dalje”. Već smo par sati u utrci, ali ne osjećam umor već uživam u krajolicima svud oko nas. Kasnije su nam rekli da je bilo 31 u hladu, no daleko je to bilo od one prave ljetne sparine. Na KT17 smo opet zajedno sa P&J, a onda nam opet odmiču prema KT18. Mi je nalazimo idealno, ne gubeći ni sekunde, no one tu rade grešku i opet smo ispred. Bicikle ostavljamo na tranziciji i krećemo sa treking dijelom. Na dijelovima hodamo, pa onda malo trčimo zajedničkim tempom i kontrole polako prolaze. Na KT20 ulazimo u nepregledno polje pšenice i uživamo u svakom trenu hodajući prema sljedećoj kontroli. Idila. Na KT23 radimo malu grešku provjeravajući kod ribiča smjer prema plaži. On nas šalje na krivu stranu, pa prelazimo potok 200m dalje i vraćamo se natrag. Kupanje ispred plaže na kojoj sjede lokalni tinejđeri i zbunjeno promatraju odjevene pustolove kako se bacaju i plutaju u vodi – neprocijenjivo. Tu stižemo još jedan tim i Teino čuđenje je sve veće. Sa tranzicije odlazimo kao treći tim ukupno! Guštamo u svježoj jabuci i nastavljamo MTB dionicu. Kod KT0 (opcionalna kontrola) još jedno kupanje i susret sa Slovencima u odlasku, koji su drugi. Već na sljedeću KT smo zajedno, ali nam opet odlaze. Mi imamo svoj tempo i držimo ga se. Tea vozi iza mene i hvata zavjetrinu komentirajući kako je Marko time stalno gnjavi, ali to su tek finese. Na KT27 smo opet sa Slovencima. Kontrolu dalje ostavljaju bicikle prije nas, no ja od križanja sigurnije trčim na sjever i nalazim KT minutu prije. Sunce je već počelo ponirati i po satu vidimo da vjerojatno ni jedan tim neće stići na limit od 16:00 kod kajaka (KT IV). Prema KT30 mi uzimamo malo izravniju varijantu, no kako mi je karta već u poluvodenom stanju, a Tein kompas za bicikl sam izgubio putem 15 kontrola ranije, krivo procijenjujem gdje smo i sa Slovencima tražimo KT 1km zapadnije. Nakon nekih 15′ sve mi je jasno i odlazimo do pravog mjesta i cvikamo kontrolu na stablu. Već smo 10 sati u trci i, ako organizator ne otkaže neke kontrole, imat ćemo dosta toga po mraku. (kontrole koje su izbačene nisam ucrtao). Kod kajaka nam kažu da nam preostaje samo veslanje u cilj. “Samo”. 2h45′ veslanja. Uzvodno, sa vjetrom koji je postajao sve jači i, na kraju, po mraku. Tih 10km se vuklo beskonačno i činilo se da iza svakog zavoja dolazi samo još jedan duži zavoj. Od mosta ni traga. A onda kad smo ga i ugledali prerano smo prešli na desnu stranu rijeke i u nekoliko navrata doslovno veslali u mjestu koliko je struja bila jaka. Neobičan osjećaj. Sjediš u čamcu, na pola metra od obale i gledaš u neki kamen ili granu i ništa se ne događa. Zamahuješ veslom, grabiš, boriš se protiv samog sebe, a ta grana ili kamen i dalje nepomično stoje uz tebe. Po mrklom mraku pristajemo na ponton, izlazimo van, grabimo stvari i trčimo u cilj neposredno iza Slovenaca. Startali su 3′ prije, pa znam da smo bolji. A mislio sam da će baš oni pobijediti. Posljednji smo koji izlaze iz rijeke – samo 5 timova su odveslala tu zadnju dionicu, svi ostali su biciklima odradili dio do cilja. Osjećaj na kraju? Fenomenalno. Gledam na sat: 12h47′. Jedan cijeli dan smo proveli u pokretu, obilazeći rukavce na rijeci, šumarke, potoke, sela, prašnjave makadame, zasađena polja pšenice, kukuruza, repice i tko zna čega još, prkoseći suncu i umoru. Treći ukupno i prvi među mješovitim timovima. Čini mi se kao da smo idealno odradili trku. Kad sam doma skinuo track ispalo je oko 118km, makar se bez zadnjeg veslanja uopće ne bi činilo tako dugo. 🙂 Tko je god, prije trke, pomislio kako je ravnica ravnodušna i monotona, prevario se. Odrastajući, sva svoja ljeta sam proveo u Posavini i nekako sam osjećao što nas čeka. BAR nije iznevjerio. A iza BAR-a stoje Baraberi koji su odradili nevjerojatan posao i ugostili nas u Belišću kao da smo doma. Angel kaže “to mi je tek prva organizacija”, no cijeli koncept staze je bio zanimljiv, pregršt kontrola na svim zamislivim mjestima, pametno postavljene tranzicije, zahtjevne dionice, discipline rascjepkane u segmente, cijela atmosfera te trke, rijetko viđeni entuzijazam organizatora i još bezbroj sitnica i te kako su dobar razlog da se vratimo sljedeće godine. Možda je moje iskustvo na pustolovnim trkama zanemarivo, no stvari kojih se rado sjećamo i zbog kojih se vraćamo na neka mjesta nikada niti nemaju veze sa ‘iskustvom’ već sa puno širom slikom, a BAR je svakako trebalo ove godine doći vidjeti, osjetiti i proživjeti! 🙂