Mali osvrt na zadnjih 10 dana… NMT4 je ispao puno zanimljiviji no što bi čovjek očekivao, pogotovo zbog KT2 koja je svima zadala probleme. Ovaj put nisam startao prvi i čim sam krenuo bilo mi je žao zbog toga. Kad si u koloni ili između grupa ljudi onda jednostavno previše toga odvlači pažnju i čovjek radi greške koje inače ne bi. Na KT1 sam, tako, pročitao opis KT2 i tražio stijenu, ali srećom smjerom došao ravno na objekat i tada shvatio propust. Na KT2 malo po cesti, pa lagano u brdo, tik iznad prvih dvorišta. Došao sam do prvog velikog odrona, obišao ga i ispenjao se na vrh, našao manju stijenu, ali KT nije bila tamo. Već na penjaju sam počeo sumnjati jer mi se to činilo previsoko, ali kako su ostali ljudi dolazili uvjerio sam i sam sebe da je mjesto dobro. (u radijusu 50m) Kad je već postala prava gužva u šumi (mogu si misliti kako je to izgledalo recimo s tunela) otrčao sam na jug, došao do nekog putića koji se penjao okomito na izohipsu i jarka iza njega. To mi se činilo predaleko, ne samo tada, već i sljedeću večer kad sam ponovno išao proći stazu, pa sam radije otrčao uzbrdo do puta koji je izohipsom išao od kraja ceste. S njega više nije bilo sumnje, spustio sam se okomito dolje uvjeren da KT mora biti na tom pravcu. I bila je. Usput sam strgao kompas. Opet. Narednu večer sam tu istu dionicu, KT1 – KT2, išao gotovo identično – hodajući. Isti krivi odron, isti obilazak, uspon, odlazak na jug, samo što sam tada znao da iza jarka moram jos 50m prijeći do kontrole. Na 25-ici je nazgodno s detaljima. Nešto od 50m je samo 2mm na karti. Prema KT3 sam dostigao Sablju i Goleca i s njima prošao KT3, KT4 i KT5. Na KT6 sam nadobudno krenuo po crti, bez kompasa i prvo pretrčao kontrolu, a onda je uzaludno tražio na grebenu dok je ona bila 20m niže. Tu me sreo Chicar (ili ja njega), pa smo još malo bauljali. To je, inače, i najgora varijanta – doći na mjesto gdje je KT, ne vidjeti je jer je 10 ili 20m dalje i onda otići tražiti drugdje. Na KT7 lako po izohipsi, pa prema KT8 sa krive strane brda – iako niti večer kasnije taj put koji ide od kontrole prema sjeveru nisam našao. Stara Pila, spoj potoka, uspon grebenom do ispod Runolista, pa obilazak sa istočne strane i gotovo ravnom crtom do S.Kraljice. U cilju očekivano razočaran, ali prvenstveno u sebe jer sam radio greške koje su bile sasvim nepotrebne. Čak i sa kontrolama poput KT2 postoje puno bolji načini razmišljanja no što sam ja te večeri odradio.
U subotu, KITA od Medvida i lijepa staza po idealnom danu kroz Mrkopaljski kraj. Sa Berom u timu, većinu staze smo savršeno tehnički odradili, sem par sitnih greškica. Čista uživancija… Karta je sasvim dovoljna…
Sa Spartacusom je za mene završila o-sezona 2012. Kad sad podvučem crtu, saldo i nije baš neki. Štoviše, čini mi se da nikad nije bio tako mršav u proteklih 20 godina koliko me ima po šumama. Ne znam da li je to do vremena ili do mene, no nešto se svakako moralo dogoditi da me trgne iz one letargije koja me pokosila u jesen 2008-e. Od 5 državnih prvenstava, nastupio sam na 4 i spremio 4 medalje. Jedino, ali najvrijednije i najdraže, zlato u štafeti sa Edijem i Matijom. U Kupu 4ti, sa taman dovoljno trka za plasman. 2013-ta je daleko, sa ovog mjesta, i ostaje vidjeti koliko mi tijelo može podnijeti nekakve smislenije treninge. Mađarska je opet prošla u dobrom društvu i druženju. OK Japetić je masovno pohodio natjecanje i nastavio tradiciju. Vrijeme je bilo idealno, malo vjetrovito u subotu, no inače sunčano i vedro. Šuma prekrasna za trčanje, tek mjestimice sa malo gustiša i podrasta. Osjećaj na trenutke podijeljen – s jedne se strane tijelo sjeća lakoće koraka i snage, a s druge, što je sadašnja stvarnost, pokušava iz sebe dati više no što može. 
Jesen je u meni do srži utisnuta i sapletena, njene boje i mirisi poput mećave tutnje mojim mislima, njen šapat ispunjava moje snove i mrvi moja buđenja u prah bezličnosti, a njen se osjet – kroz i najmanji dodir – pretače u moju krv i treperi tik ispod kože. Jesen je uskovitlano more bez obale, bez granica, i u onoga tko u nju zakorači, tko za njome posegne svojim, čežnjom izbezumljenim rukama, sunovratit će se zastrašujućom silinom i snagom i činit će se kao da će taj krhki i maleni svijet što ga čini “čovjek” jednostavno ispariti, nestati pod pjenom tog vala, nesposoban da podnese jedan običan šareni beskraj, jednu običnu maglenu vječnost. No, jesen nikada ne uzima, već daje. Jesen je najnježnija majka od svih, ona dodirom ušuškava svijet u san iz kojega nastaje život. Nekako me baš to svaki puta iznova začudi. Zato i taj naš mali svijet u nama podnese neizdrživo i nastavi dalje. Zato je i meni u tim jesenskim danima ponekad tako lako izgubiti se, ne mareći više gdje je ta granica koja odvaja svijet u meni od svijeta izvan mene.
ineš hoćeš li me ponovno izgubiti i hoće li dani zamesti tih par rijetkih tragova što moje stope otisnu u ovoj zajedničkoj stvarnosti, znam. Volio bih ti obećati da se to neće dogoditi, no ne znam kako niti s kojim pravom. Ako imam sreće, s kojom se – usput – mogu tek, opijen željom, teturajući sudariti, i ja samog sebe sretnem tek u tih par sekundi jedne srijede u mjesecu. Sva ostala jutra, sva ostala buđenja, su tek način da vrijeme proguram kroz svoje žile. I ne znam zašto, kada već sve tako ustrajno i neizbježno odranja valovima minulih dana, baš na pragu mene stane i ustukne. No ne zaboravi, mi smo se “bratimili pogledima” još u davnim i zaboravljenim životima i teško da ću još nekoga sresti tko će shvatiti taj krhki svijet što ljubomorno čuvam duboko u sebi, taj beskraj slika i uzdaha ispisan najfinijim perom Njenih pogleda, zgrčen u jednoj jedinoj blistavoj kapi rose, i razumijeti, šutke, što mi Ona sve znači. Nisam tu da žalim, to nikako. Svi mi imamo svoju “zlatnu šansu”. Pokušaj samo cijeli mjesec sažeti u dvije, možda tri sekunde i ne pomisliti na Antića: “Reka bi mogla da bude okean, ako se zgrči. Toliko ima u sebi ogromne, večite vode.” Jednom kad se odvažiš vjerovati u svoje najluđe i najdivnije snove to malo zrnce vremena lako prevagne sva čuda svijeta. Znaš li, recimo, da se suncokreti ponekad zacrvene? Ili da postoje brodovi što, zakačeni za nebo, plove zelenim ravnicama? Niti ja nisam znao… ali vidiš, za Nju je to najprirodnija stvar na ovome svijetu. I tako… Ti i ja ćemo se uvijek naći u nekom od tih romantičarskih pogleda na život i svijet i to je, eto, ta najbliža stvar obećanju koju ti mogu dati. Što budući dani kriju ne mogu znati, ali me svejedno plaše. Suviše je to mašte i slobode za ovakav svijet…
