Još jedan tjedan u Beču iza mene i ovaj put prvi plivački zaveslaji u gradu sa 30+ bazena.  Daleko od grada koji bi bio po mojoj mjeri, još od našeg prvog susreta prije 7 godina. Bilo bi lako pričati o svim gradovima koje sam sretao kroz godine i koracima koje sam u njima tražio, ali o tome nekom drugom prilikom. No ipak, grad su tek ljudi u njemu i izrazi lica prolaznika na njegovim ulicama odaju njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Beč u svakom pogledu, barem mome svijetu, ostavlja dojam stranca i možda njegova arhitektura ima dušu i neku čar, no sam grad… Ne znam. Čudno je to sa gradovima. I ljudima u gradovima. Da moram nekoga dovesti u taj grad i da me pita što je najljepše i najneobičnije što sam u njemu vidio, odgovor bi bio lak: Dabar. Jedan običan, simpatičan dabar kako sjedi na kamenu na obali jednog od gradskih kanala u rano jutro, prije prvih prolaznika i vjerojatno odmara nakon duge noći glodanja nekog obližnjeg stabla. Eto. Do sada sam samo trčao parkovima, ulicama, obližnjim šumama i duž otoka na Dunavu, no ovaj tjedan sam se odvažio i na posjet jednom od Bečkih kupališta. Bacivši oko na neke od Žoharovih analiza i uz par linkova koje mi je proslijedio, odabir je pao na Amalienbad koji je jako blizu jednog od dva mjesta gdje radim u Beču.  E sad,  kad bazen izgleda kao ovako na slici, a vi ulazite unutra na 1-om katu teško da bi ikome palo na pamet tražiti podrum i očekivati tamo još jedan bazen. Meni nije i to sam tek u Zagrebu shvatio. Tako da je cijeli doživljaj ta tri odlaska na kupalište ispao malo čudan i nedorečen. Zato i namjerno koristim riječ ‘kupalište’, a ne ‘plivalište’. Ulaznica je 3.9EUR što i nije tako strašno. Veliki bazen (na slici) je 33m x 12.5m od čega su s jedne strane široke stepenice za ulaz u bazen, a s druge (nasuprotne)  6x6m ograđeno za skokove u vodu. Jedna strana je na 1.2m dubine, a druga na 4m.  Sve u svemu, malo mjesto i uz nekolicinu ljudi u bazenu. No, kladim se da je u podrumu bilo sasvim drugačije. 🙂 Prvi dan sam nadobudno krenuo plivati i brojati krugove, no brzo sam izgubio pojam neprestano izbjegavajući ljude koji su plivali u svim zamislivim smjerovima i tehnikama. Kod okreta sam često hvatao i 20cm slobodnog zida samo da se nogama odrazim, a sam odraz je bio čista lutrija. Jednom sam se odrazio ravno u drugog plivača iako mi nije jasno kako je došao u moj trag. Srećom, tijelo mi je bilo još uvijek pod vodom, pa smo se nekako progurali svaki u svoju stranu. Nakon nekih 33′ borbe bilo je dosta plivanja za taj dan. Sutradan sam opet došao i ponovno nadobudno krenuo. Sad sam već znao što me čeka, pa je nekako sve lakše prolazilo. Ipak, negdje oko 30-tog bazena sam opet izgubio brojanje i nastavio plivati po vremenu. Taj put su neki čak i ronili poprijeko ispod nas. Treći put sam se već uhodao i lako sam izbrojao svojih 50 bazena. Inače, na bazenu je svaki put bilo još nekoliko plivača koji su plivali sa pauzama, pa uopće ni na tren nisam posumnjao da bi mogao postojati još jedan bazen. S druge strane, to će svakako opravdati sve one bakice koje su usporeno plutale baš na najnezgodnijim dijelovima bazena i s kojima bi sudar bio zaista katastrofalan. Žohar lijepo kaže: treba to shvatiti kao simulaciju starta na trci. 🙂 Neki kažu da im je dosadno plivati u bazenu – u jednom ovakvom im to svakako ne bi moglo biti. 🙂 Meni osobno, u bazenu je čak i bolje jer gotovo da prestanem razmišljati o ičemu, samo klizim kroz vodu i brojim krugove, bez stajanja ili kompliciranja.  Vjerojatno tome pomažu i okreti koji lijepo povežu sve te bazene. Kad sam ponovno počeo plivati 2008-e, koljeno me još neko vrijeme boljelo, pa sam tako umjesto okreta morao klasično stajati, uhvatiti se rukom i opet krenuti, a to je nekako narušavalo cijeli dojam.  Na moru, pak, treba baziti bijesne glisere, ograđena kupališta u moru, gledati stalno smjer (što i nije lako kad su i mali valovi) i tko zna što sve još. Sljedeći tjedan ću potražiti taj podrumski bazen i, nadam se, upotpuniti dojam bazena. Nisam puno očekivao od bazena, znajući da ne mogu biti baš ‘Utrine u 6 ujutro’, ali nije niti tako loše ispalo. Svakako je lijep osjećaj kad u 12h ili 13h imaš dva treninga iza sebe (trčanje i plivanje). A sada za Mađarsku i malo orijentacije po fenomenalnim terenima oko Abaligeta…

Sedmica. Ok tehnički, to i nije prava sedmica. Moj krug ima 6.7km, ali to je oduvijek bila i uvijek će ostati “sedmica”. Ne znam kako je drugima, no kad otrčiš tisuće i tisuće kilometara (i još ni izbliza nisi zasićen od toga) te pogledaš malo na stranice dnevnika trčanja pojavi se uvijek jedna staza koja se ponavlja i koja ti je iz nekog razloga draža od bilo koje druge. Samo jedna kojoj se uvijek vraćaš, bilo da opušteno uživaš na njoj ili radiš neke vježbe u treningu. Ta staza ima nešto drugačije u sebi (za tebe), pa umjesto da je prolaziš u nekom grču ti prije protičeš njome kao nekim ogromnim toboganom za ljudske korake. Meni je to, daleko ispred svih staza, upravo ta “sedmica”. I upravo prolazi, točno – koji dan više, 18 godina od kada sam prvi put trčao njome.  Išao sam nešto malo iznad 30′ tada i ne mogu reći da se sjećam tih početaka. Ali, to me i ne čudi, tako nešto čovjek ne počinje samo nastavlja jer je oduvijek bilo i raslo u njemu. Mislim da me netko od starijih orijentacista tada proveo njome. I od tada, nije bilo godišnjeg doba, vremena ili dijela dana u kojem nisam trčao tu “sedmicu”. U Maksimiru imam i druge staze: 2, 3, 4.2,  5, 6km, ali ova je uvijek bila najidealnija za što god bi radio. Fartlek, tempo, dionice, piramidu (promjene), dugi trening. Kompletan paket. Jučer sam je opet trčao. Neko smislenije, planirano, treniranje stalo je još u jesen 2008-e, u godini kad mi je 25 i sitno bilo normalno vrijeme na toj stazi. Sada, već dugo nisam obraćao pažnju na brzinu – čak do te mjere da u dnevniku trčanja više niti nemam dobru staru kolonu: “min/km”. No ljudsko srce uvijek ide dva koraka ispred tijela. Krenuo sam i samo trčao. Nije to bila neka brzina, ali osjećaj je bio dobar i podsjećao je na neka prošla vremena. Nostalgija. O da, i te kako postoji i u trčanju. U jednom trenu, 1.2km prije kraja, izgledalo je kao da bi mogao ići ispod 27, no na kraju 27’08”.  3.5 godine kasnije, 5kg teži, s 1000km manje u zimskim treninzima, s jutarnjim treningom plivanja, ali opet… to su tek izgovori. Tijelo se sjeća. A ja sam oduvijek trčao po osjećaju i zato znam da još uvijek to i može… Naravno, prije ili kasnije, sve se polako uspori, koraci postanu kraći, dah postane plići, ali to je već jedna sasvim druga priča. I tako, nakon gotovo 20 godina trčanja, prijavio bih se u naprednu školu trčanja – iskoristio tu priliku, samo da dobijem taj novi pogled na treniranje za koji nikad nisam osjetio potrebu. Oduvijek sam trenirao sam (za što će mnogi reći da baš i nije najkraći put da se nešto postigne – to sam shvaćao) samo zato jer nisam nalazio nekoga tko bi imao isti zaneseni, sanjalački pristup trčanju. Moji su me pokušali jednu godinu poslati u atletsku školu, no završilo je time da sam markirao treninge. Kad sam počeo sam trčati, nedugo nakon toga, dan bez treninga je bio smak svijeta. 🙂 Ne, ja nikad nisam trčao zbog rezultata – i to je bilo dobro. Loše je bilo što sam često “očekivao” rezultate,  a jedno bez drugog…  Ne ide. Tako i s mojom “sedmicom”. Rekord je ostao skroman, 24’59”, vjerojatno zato jer se nikad nisam usudio brže. Rekordi su mi uvijek izgledali kao nešto što si sami postavimo da nam bude podsjetnik na ono što više ne možemo. No, to je tek nevažan dio priče. Mislim da sam krenuo trčati iz pravih razloga i da je zato moj svijet trčanja tako postojan kroz sve ove godine. Vjerujem da će tako i ostati. Nepromijenjen.
Sretnem u Maksimiru ponekad jednog čiču u poznim godinama, s prastarom opremom na sebi, tijela pogrbljenog, kože izborane vremenom i godinama, sasvim sporog koraka (kao da bi mogao hodati uz njega) i zapitam se,  ne trči li i on “sedmicu” i na taj jedan mali, nevjerojatan tren, kao da srećem sebe kroz beskraj godina koje tek slijede…

Trebali su se malo dojmovi sleći, pa da krenem nešto napisati o ovogodišnjem Pašmanu. Taj pojam ‘ultra traila’ sve nam je bliži, koliko god se to meni/nekima sviđalo ili ne. Vjerojatno jedina prepreka koja stoji na putu da se jedna takva trka u potpunosti i ostvari je logistika, a ona košta n-ovaca.  Sve je stvar osobnog doživljaja, naravno,  pa će tako i meni uvijek biti najdraže one dionice koje me odvuku s utabanih puteva i staza, na neke vrhove ili u neke dulibe do kojih možda tek ponekad zaluta neki pogled, a gotovo nikad ljudske stope.  No, tako nešto je realnije očekivati na ‘kontinentalnim trekinzima’.  Otoci su ekstremni i imaju neke druge draži. Pašman, bez puno razmišljanja, ipak nema to ‘nešto’ (za mene) zbog čega bi se na njega vraćao. Cres, Krk, Mljet, Rab… imaju svoje trenutke s onim travnato – kamenitim padinama ili šumovitim dijelovima i ostave u sjećanju neke drage slike i trenutke. Zašto sam se onda ipak vratio? Samo zato jer je Otok prošle godine bio jači, jer sam podcijenio škrape i ostao ležati tamo negdje u makiji na Zaglavu. Nedosanjani snovi su najgori, nikako ne možeš znati da li još traju ili još nisu ni počeli. O Škrapingu 2012… Organizacija je imala toliko bisera da ih je teško sve pobrojati, ali meni tri omiljena su bila: pobjedniku zagubili stvari na cilju, pa je nekih 2h čekao da mu ih nađu da se može presvući,  najavljene ‘velike količine vode’ (na startu Ultre) kao osvježenje na stazi, svedene na 1 flašu od 1.5l za sve ultraše nakon >4h trčanja (B kontrola), te nikad čudnije proglašenje. Staza. Od 10KT, 6 smo prošli/imali godinu ranije. Svakako neopravdano veća startnina za Ultru. No, kad sve to ostavim iza sebe i krenem na startu onda počinje jedna sasvim drugačija priča. Bura na istočnom dijelu otoka, nebo bez oblaka i nekih 15 stupnjeva. Na trku sam išao službenim autobusom i kasno navečer tek vidio kartu i malo analizirao stazu. Nedovoljno. Srećom, na startu je Anica spomenula kako razmišlja da prvo pokupi KT9, pa onda na KT10. Inače svima govorim kako ne bi smjeli mijenjati svoj plan neposredno pred start, no ovaj put i nisam imao neki određen plan, a način na koji je to rekla i jedan pažljiviji pogled na kartu bio je dovoljan da se odlučim.  Nekoliko minuta od starta nekolicina nas se odvojila prema KT9, ostali na KT10. I od tamo, narednih 5h, sam (osim nekoliko minuta) trčao sam. Uspon na KT9 poznat od prošle godine, kroz makiju do stijena i samog vrha. Na spustu sam bio malo zapeo u makiji, ali srećom nadomak makadama, pa se brzo izvukao. Još i prije no što sam se spustio na obalu sreo sam one koji su se vraćali sa KT10. Jedna varijanta je bila ići po obali, druga putem iznad, pa riskirati prolazak kroz makiju iznad uvale. Nisam riskirao. Sa KT10 do KT7 sam cijelo vrijeme čekao da vidim da li se naša varijanta isplatila. Iako smo uštedili 100m uspona, bila je nešto duža. Neki, koji su išli KT10-KT9 produžili su na KT8, pa tek onda dolje na KT7, ali to je ispala najlošija i najduža varijanta.  Na KT7 nekoliko minuta ispred slovenskog dvojca koji su išli prvo na KT10.  Nedugo nakon nje su me prestigli dok sam ja obilazio greben prije spoja na makadam, a oni pronašli put koji ga je prekratio. Na KT8 opet ispred, pa putem prema makadamu. Tu sam izmijenio par riječi sa Tomažem i nastavio ispred njega. Dok sam ja planirano skrenuo na  ‘planinarski put’, on je produžio dalje i tu izgubio dosta vremena. Na povratku sa KT6 Goran je 5′ iza mene i nikog drugog nema, no tek tada dolazi najteži dio – Zaglav. Razmišljajući o njemu i škrapama koje dolaze, nepotrebno sam nastavio obalom oko uvale Soline, umjesto da iskoristim put (barem na drugoj polovici). KT4 bez problema, a onda famozni Zaglav. Ove godine sam si priuštio i ono pentranje duž stijene sa slika. Hodajući do KT5 činilo se da obali nema kraja, ali prošlo je i obišao sam Zaglav. Na odlasku sa KT3, Goran je bio nekih 3′ iza mene, a onda me dostigao nakon B kontrole gdje je trebalo biti osvježenje.  Trčao sam (ali sporo), dok je on djelovao puno svježije i svakim trenom sve više odmicao ispred mene. Na KT2 smo još bili na deset metara, no i to mi je bilo neuhvatljivo. Do kraja sam otrčao u svom ritmu (hodajući uzbrdice) i otrpio par grčeva – sve u svemu ipak zadovoljan. 7′ je malo, no i 1” je dovoljna da dijeli prvog od svih ostalih. Ovaj put sam više jeo (ali opet ne sve što sam planirao) i možda sam se tek na nekim dijelovima previše štedio. Staza je ispala 40.8km sa oko 900m uspona, što je relativno na ovolikoj količini škrapa i obale koju smo prošli. Sljedeća godina? Ne znam… Čini mi se kao da su moji koraci još daleko od onih kojima bih volio proći te škrape i samo zbog toga možda još jednom odmjerimo snage. Dan nakon trekinga, otrčao sam na Sljeme, noge su bile teže, no to je bilo daleko od one poznate iscrpljenosti. Istra će biti daleko teža, čini mi se. No, do tada, još tjedan dana u Beču, pa o-vikend u Pečuhu, pa Kaj treking, pa JGL…

Planirao sam da prvi post bude o subotnjem treningu na Risnjaku, koji svakako zaslužuje malo više od 4h uživancije i nadjačavanja s prirodom, no vrijeme grabi nemilice, i već je JGL i prva srijeda u mjesecu,  po ustaljenom receptu. Uobičajena nervoza pred polazak, iščekivanje da taj umišljeni sat otkuca svojih 04:30 i zazvoni, zagrijavanje i posljednje sekunde prije starta. Eddie se oporavlja od maratona (isao <3h), Andraž preskočio kolo, Viktor sastavlja rebra nakon ludorija na kartingu, ali zato Jazz u već opjevanim tajicama i svo ostalo čudo mase. Start. Ovaj put nekako čovjekolikije, osim što u jednom trenu, ni 200m nakon starta, Jazz prelazi Kikija i mene kao da stojimo u redu za kruh. Do Gipsa se već masa uobičajeno razvuče i razmili, a Sljemensku idilu povremeno naruše tek divljački povici slobodoumnog ohrabrivanja. Ovo je prvi put da sam cijelu stazu istrčao, makar se kladim da na nekim dijelovima oni ‘listovitiji’ još uvijek brže prolaze metre utabanog Gipsa. Treći stup je uvijek kritičan, ne zato jer je nakon njega laganije, već zato jer na tom ravnom komadiću noge ili krenu ili otežaju. Ovaj put 15’13” do njega (18’30” na 6tom) i dalje bez problema. No, Nikica je već i tamo bio toliko daleko da ga nisam ni vidio u daljini. E sad, uvijek ima onih koji popuste u drugom dijelu i razlika se nekako nadoknadi ili makar smanji, no prilično sam siguran da on nije među njima. U cilju 39’15” i malo popravljen PB. Baš me zanima koliko će njegov rezultat vrijediti po toplijem vremenu – u svakom slučaju, odlična motivacija nama ostalima. 🙂 Spuštanje natrag, kao i uvijek, pomalo odsutno s mislima. Cijeli taj doživljaj JGL-a nekako izdigne čovjek iznad oblaka, pa kad se napokon treba vratiti, sve nešto oklijeva, nećka se, mangupski skakuće s oblačka na oblačak odgađajući taj tren kad će opet nestati u gradskoj vrevi, u nekom od ureda, iza nekog prozora čeznutljivo gledajući brdo na kojem se probudio. No jedna misao uvijek toplo svijetli i leprša: nitko od nas se ne spušta zato jer odlazi, već samo da se ponovno vrati…