Da odmah prijeđem na objašnjenje ovog intrigantnog naslova, dok još mogu “čohati jajca“. Sunčana i divna srijeda, odlučujem otići do Pratera i trčati po Hauptallee (Glavna aleja). Tijekom zime sam trčao po kvartu, već mi je dosadilo, pa da vidim malo ljude kako trče i kako se pripremaju za skorašnji Bečki maraton. Dok sam još vezao bicikl (došao sam s biciklom), vidio sam nekakvu gužvu. Mislio sam da je nekakva učenička ekskurzija. Priđem bliže, a kad ono skupina od 30-ak žena. Radosno pomislim, kako je to lijepo da su se trkačice okupile. Kako sam im se približavao, uočim da iz suprotnog smjera dolazi još jedna takva skupina. Još od jeseni stoji plakat koji poziva na treninge, ali nisam stigao detaljnije pogledati i činilo mi se da je navedeno vrijeme kada sam uglavnom na poslu.
Počeo sam si vrtiti priču, kako bi to bilo lijepo vidjeti u Zagrebu ili u Hrvatskoj i odmah se pitam, koliko dođe žena na ženski polumaraton između Zagreba i Velike Gorice. U tim razmišljanjima mi u susret dotrčava i treća skupina. Odmah računam, to ih je već stotina! Toliko žena koje trče, neću u Hrvatskoj vidjeti do kraja života (ne nužno mojeg 🙂 )!
Razmišljam kako ću to sve napisati na blogu, ali moram paziti na datum objave, jer će još netko pomisliti da je prvotravanjska šala. U tim razmišljanjima natrčavam na četvrtu i petu skupinu. Polako mi postaje monotono brojanje, kao broj prelaska preko potočića na Dotrščinskom krosu.
Žene povremeno trče, pa malo hodaju, pa opet trče. Jedna među njima ima zeleno-bijelu majicu i na leđima joj piše da je trenerica. Ostale imaju drugačije majice, ali dominiraju ljubičasta s DM-ove utrke za žene te crne i plave s Vienna night run.
“Jesam li u raju?” – pitanje je koje mi je prošlo kroz glavu. Pravi raj za trkače. Svi trče!
Nailaze šesta i sedma skupina, sada već statistički zbrajam koliko je to žena. To su žene svih starosnih skupina, svih težinskih kategorija i sve trče. Sada razmišljam da se moram ozbiljno okrenuti triatlonu, jer tamo još uvijek postoji dominacija muškaraca. Treba u svem ovom ludilu zadržati seksualni identitet.
Trčanje je za žene, triatlon za muškarce!
Ova izjava je više provokacija, no, često muškarci koji trče, imaju na sebi triatlon odijela, pa sam na temelju toga napisao ovu izjavu. 🙂 Da ne bi bilo ljutnje. 🙂
Osma i deveta skupina su čak i brojnije nego prethodne. Rekao bih da je u svakoj bilo preko 60 žena. I tu je kraj! Po mojoj slobodnoj procjeni, na stazi je organizirano bilo 400-tinjak žena. Kad kažem organizirano, to znači da je bilo i solo trkačica. Što se tiče muških, vidio sam jednu skupinu od šest trkača, ostali su bili sami. Ako to smijem reći, obzirom na količinu trkačica. 🙂
Mislio sam da me još malo što može iznenaditi s ovim životnim iskustvom, ali samo uviđam da mi je mašta ograničena.
Kasnije je to nepregledno mnoštvo žena imalo organizirano istezanje, a ja sam otrčao u još jedan krug, pokušavajući podignuti mjesečnu kilometražu.
Bog je velik!
🙂