Žoharov blog – reloaded

Sudjelujem u disciplini/kategoriji: Hobby Olympic 1
Postoji i Hobby Olympic 2, zbog količine natjecatelja. Moja utrka počinje u 14:10, a druga počinje u 16:10. Postoje i ranije utrke.

Petak
Sjedim u uredu i čujem u daljini zvuk razglasa. Znam da dolazi s Donauinsela i mislim da testiraju opremu, ali govor je puno duži i traje. Završavam s poslom i odlučujem još danas podignuti natjecateljski broj, da sutra ne moram brinuti o tome. Odlazim na Donauinsel, to je jednu stanicu U-bahnom udaljeno od moje firme. Podižem startni broj odnosno starter package, gdje dobijam i kapu za plivanje, te još par sitnica. Chip ne podižem jer imam svoj. Kupio sam ga u Saalfeldenu još prošle godine i platio 30 EUR, no, taj novac se već “isplatio”, jer sam ga koristio na već mnogo utrka i nisam morao plaćati posudbu koja košta 3 EURa. Dobro sam procijenio da će to biti dugoročna ušteda.
Dolazim doma i počinjem s pripremom stvari za sutra. Uzbuđenje raste.
Sve je postavljeno za sutrašnje natjecanje, no na moje iznenađenje, vidim da je i danas neka utrka. Koliko sam shvatio, to je štafetna utrka raznih tvrtki.

Subota
Rano se budim iako utrka na kojoj sudjelujem počinje tek u 14:10. Završavam pripreme i razmišljam o prehrani. Treba doručkovati, ali i ručati, a natjecanje je iza toga. Ručam prije 12 sati, a nešto kasnije krećem prema mjestu natjecanja. Do Donauinsela dolazim na biciklu i imam 5 km zagrijavanja.
Ponovo proučavam mjesto natjecanja, kako je organizirano, gdje se ulazi, gdje se ide na plivanje, gdje se vozi bicikl, gdje se trči. Puno je ljudi i svi su u nekakvom pokretu.
Nakon što sam sve proučio, krećem prema zoni tranzicije. Prije toga se šest curica s flomasterima trudi koja će mi upisati broj na ruku i nogu. Nakon toga dolazim na ulazak u tranziciju, gdje mi mrki striko kontrolira broj na kacigi, biciklu i na tijelu. Odlazim do štange, mjesto je označeno s kopijom startnog broja. Zona tranzicije je velika i približno 20% mjesta je u hladu. Imam sreće, pa je moje mjesto u hladu i to pored klupice. Polako se smještam. Kako raspremiti/pripremiti stvari? Neki imaju kutije za stvari, ja nemam, zaboravio sam ponijeti. U tranziciji postoje i dva kemijska WCa, da natjecatelji ne moraju izlaziti iz zone. Odlično riješeno zbog sigurnosti. Na WC se ne čeka dugo, brzo obavljanje nužde je popraćeno poteškoćama s odijelom. Kako omogućiti komunikaciju? 🙂 Kroz nogavice ili otkopčavanjem cijelog odijela. Nogavice su uske.
Nešto kasnije počinje briefing (na njemačkom). Draftanje zabranjeno! Ali aerobarovi su dopušteni. Malo se čudim tim pravilima, obzirom da su drugačija u odnosu na Zagreb Open. Kasnije sam proučio Pravila natjecanja HTS-a i neke članke na internetu, pa sam shvatio razloge, no o tome neki drugi puta.
Slijedi priprema stvari, slaganje po nekom logičnom redu, kako ću ih koristiti i odjevati. Na kraju odjevanje neoprenskog odijela do pola (doljnja polovica).

Odlazim na start (plivačkog dijela)
Tu završavam odijevanje i polako ulazim u vodu (Alte Donau – Stari Dunav). Nije prehladna. Ne znam koliko stupnjeva, netko je spomenuo 20°C, ali informacija nije provjerena. Za age (starosne ili dobne) grupe, neoprensko odijelo se smije nositi do 22°C (uključeno). Dok sam u 13 sati gledao start sprint distance, približno polovica plivača nije imala neoprene, dok su na olimpijskoj distanci skoro svi (90%) imali neoprene. Ulazak u vodu nije bio stresan, temperatura, pogotovo u neoprenu, prihvatljiva. Iako su najavili oblačan dan, bilo je sunčano. Voda je izgledala prozirnija i manje zastrašujuća, nego kad sam ju gledao 29.05., kada je ekipa TK Međimurja (te još neki pojedinci) došla na Half distancu. Napominjem to, jer sam imao nelagodu prema ulasku u Dunav. Nelagoda je puno manja i počinjem s laganim zagrijavanjem, konkretno prisjećam se tehnike. Nije isto plivati u kupaćim gaćama i neoprenskom odijelu. Istina je da s neoprenskim odijelom imate bolju plovnost, odnosno, odijelo vas drži na površini i lakše se i brže pliva.
Dok čekamo znak za start, zabavljaju nas cheer leadersice, iako imam dojam da smo svi bili više u nekim svojim mislima. Ekipa se drži uz neke bove, podalje od startne linije. Voditeljica najavljuje 30 sekundi do starta. Svi kreću prema “zamišljenoj” startnoj liniji. Neke od njih voditeljica upozorava da se malo vrate unazad. Iako nas je puno u vodi, Dunav je širok, tako da sam relativno blizu linije, a da pri tome nema puno ljudi ispred i iza mene. Uživao sam u osjećaju smirenosti i radosti. Tijelo mi je u redu, nisam se prejeo, niti sam gladan. Razmišljam o sadašnjem trenutku i uživam. Kako bi rekli Ciklusi: Sve je predivno! Radostan sam i čekam početak.

Plivanje
Napisao sam da nema puno ljudi ispred i iza mene, ali to ne znači da ih nema, pa se ponavlja karakteristično traženje “mjesta pod suncem”. Sada znam da je to normalno, a i u zimskim mjesecima sam u bazenu vježbao bliske susrete. Shvaćam da je ovo dio igre, no pokušavam naći mjesto gdje će me manje udarati. Nakon nekih 50 metara postaje sasvim pristojno. Uspijevam plivati s dovoljnim razmakom lijevo i desno. Povremeno mi se netko približi, povremeno naletim na nečije noge.
Staza je kružna, plivaju se dva kruga, odnosno dva trokuta. Između ta dva kruga (trokuta) nema izlaska iz vode (kao na ZG open). Tijekom plivanja se pojavljuje prva poteškoća. Neiskustvo u plivanju na otvorenim vodama. Naime, ovdje nema traka za plivanje, ne vidim ništa u vodi po čemu bi znao plivam li u pravom smjeru. Povremeno ja “šaram”, povremeno drugi plivači, pa dolazi do “bliskih susreta”. Povremeno pogledavam unaprijed da vidim gdje je bova. Bova je velika i vidim ju. Kako smo joj se približavali, tako je koncentracija plivača bila sve veća. Ponovo počinje udaranje, plivanje jedno preko drugoga i slično. Jasno uviđam da me to sada puno manje smeta nego ranije. Pripisujem to svojim zimskim treninzima. Ti treninzi su svakako poboljšali moju tehniku, izdržljivost i snagu, ali dobio sam jedan puno veći dar – osjećaj ugode i sklada s medijem. Sada se u vodi osjećam ugodno. Ne borim se za zrak, ne muči me gutanje vode. Ne trudim se održati na površini. U nekadašnjim postovima sam započinjao plivačke dijelove s mojim obraćanjem Svevišnjem i traženjem da me čuva. Sada nemam potrebe za tim obraćanjem. Voda je postala medij u kojem se osjećam prirodno, domaće i ugodno. To je veliki napredak. To je nevidljiva baza na koju se onda gradi tehnika i sve drugo.
Druga bova je blizu prve bove. Nakon nje se gužva opet lagano smanjuje. Pored mene s obje strane plivaju natjecatelji. Znamo generalno u kom smjeru idemo, ali postoje sitne razlike u navigaciji, pa uskoro budem stisnut između njih. S jednim se počinjem dodirivati i izmjenjivati udarce rukama iznad vode. Nije to bilo udaranje, nego su nam se ruke sudarale u zamahu za zaveslaj. (kakav opis, tko razumije, … 🙂 ) Ubrzo shvaćam da sam uznemiren. Tehnika mi je loša, disanje nepravilno i ne znam kuda idem. Lagano zastajkujem i gledam u kom smjeru je bova. To je trajalo tek koji trenutak. Moja pratnja me prestiže za pola duljine tijela. Odlučujem se smiriti i koncentrirati. Odlučujem se misliti na tehniku, a ne na moje pratitelje. Plivam pravilno, dišem pravilno, baš me briga hoću li nekoga dotaknuti i hoće li mene netko dotaknuti. Uskoro uviđam da sam dostigao svoje pratitelje, a nije dugo trebalo da ih počnem prestizati. Divan osjećaj, svjestan sam da mi je tehnika bolja od njihove, jer s istim ritmom zaveslaja idem brže. Možda je to posljedica mog hidrodinamičnog oblika, ipak sam ja stari masni tuljan. 🙂 Uživao sam u tim lijepim mislima dok opet nisam morao podignuti glavu i pogledati gdje je bova.
Treća bova, okret i ulazak u drugi krug. Cijeli ovaj okret mi je bio nekako konfuzan. Nekako se dogodio. Kao da sam bio u nekakvom međuprostoru. Netko je tu zaplivao na mene, ja sam se izmaknuo, nastavio pored tog plivača. Bilo je čudno. Naočale su mi se zamaglile, pa sam stao, oprao ih u vodi i nastavio. Nevjerojatno kako se dobro vidi kroz njih kad ih se ispere. 🙂 Sada sam vidio onu prvu bovu oko koje sam već išao. Istodobno uviđam da sam otišao previše u desno i da sam preblizu plivačima iz suprotnog smjera. Mjenjam kurs i idem više u lijevo. Ponovo mislim na tehniku i popravljam ju. Mislim na disanje. Opet nailazim na druge plivače. Malo sudara, malo propuštanja, a još malo kasnije shvaćam da sam sada otišao previše u lijevo. Moram češće dizati glavu i orijentirati se, jer ovako vrludam, a kad dižem glavu, narušavam si ritam disanja i tehniku plivanja. Kao što sam već napisao, trebam poraditi na elementima plivanja u otvorenim vodama!
Na slijedeća dva okreta nije bilo ništa posebno. Malo veća gužva i koncentracija plivača, no to mi je sve sada već normalno. U povratku prema cilju razmišljam i zaključujem da mi je najteže otplivati prvih 500 metara. U početku me još uvijek odijelo malo sputava, budem uzbuđen zbog gužve, ne mogu se koncentrirati na disanje i ne okrećem se u vodi kako bi trebao, a ruke mi lamaću. Sada plivam i mislim si da sam plivački spreman za 1,9 km na poludistanci. To je samo 400 metara duže i ne vidim da bi mi to bio problem. Oko mene su i dalje drugi plivači, ali na udaljenosti da ih vidim i pod vodom, a nad vodom je prizor divan. Crne nadlaktice, laktovi i podlaktice u zamahu. Sve je puno akcije. Svi se trude. Pomalo podsjeća na peraju morskog psa, ali plivam u rijeci, pa me to nimalo ne plaši. Osjećam usklađenost s drugim plivačima. Do ovog mjesta je skupina postala kompaktna. Brži su otišli, sporiji zaostali, a mi plivamo u svom tempu. Napomenut ću da nisam ništa forsirao, nikakva posebna brzina. Plivao sam u tempu treninga, a to je relativno lagano. Završnica plivanja prolazi ispod mosta. Vrlo interesantno za gledatelje. Prolazim pored stupa od mosta i kako sam ušao u njegovu sjenu i pored njega, bilo mi je malo nelagodno, no nastavio sam pratiti plivača pored mene. Ipak je ugodnije u grupi. 🙂 Sada skrećemo na desno, ulazimo u koridor označen s malim plovcima. Nastaje gužva, ali se snalazim u njoj. Ispod vode vidim stepenice. Sve je dobro prošlo! Izlazim iz vode i nastavljam trčati prema zoni tranzicije. Do zone tranzicije ima pa možda i 100 metara. U trku otkopčavam odijelo, skidam gornji dio, rukave i lijepim zaštitnu krpicu na dio gdje je čičak.
U ovom trenutku ću ponovo zahvaliti svom plivačkom treneru Marcelu Z., koji me je podučio osnovama i dao mi dobre savjete, te mojoj kolegici i plivačkoj partnerici Lindi, uz koju sam održao kontinuitet plivačkih treninga, posebno u hladnim i mračnim zimskim danima, odnosno noćima.
Prije plivanja je napomenuto da ako netko ima problema, da se zaustavi i digne ruku. U osiguranju je bilo čamaca na veslanje, većih čamaca s vanjskim motorom, pa čak i jedan brod/jahta. Tu su bili ronioci i medicinska ekipa.
Priznajem da je sasvim drugačiji osjećaj biti unutar polovice skupine, nego na samom začelju. Ovako imam dojam da sam u natjecanju, psihološki je drugačije. Nekada sam plivanje preživljavao i bilo mi je drago kad me netko pretekne, da mu ne smetam i da on meni ne smeta, a sada mi odgovara da je netko pored mene, da osjetim radost da mogu pratiti tempo, a pogotovo kad spoznam da mogu brže i efikasnije od suparnika.

T1
Brzo svlačim neoprensko odijelo, no, hvata me grč u lijevoj nozi. Moram ju ispružiti i ne mogu skinuti odijelo. Genijalac (mislim na sebe) shvaća da ima dvije noge, pa skida odijelo s desne noge, a onda lijeva ide lakše. Dok sam dolazio, gledao sam kako su drugi natjecatelji ostavili odijela. Uglavnom pored bicikla ili u već spomenute kutije. I ja svoje brzo slažem i stavljam pored bicikla. Ovaj puta oblačim i čarape. Kratke. Nekako mislim da tih par sekundi koje potrošim na njih se može isplatiti da me kojim slučajem ne nažuljaju biciklističke cipele ili trkače tenisice. Odjevam rukavice, za svaki slučaj, ako padnem, da bude manja šteta. Naočale, kacigu i startni broj. Biciklističke cipele su na nogama i još jedino sat, Garmin koji je ranije uključen. Po vremenu na satu vidim da sam odlično odradio plivanje. Odlično za moje pojmove. Sretan sam, skidam Kockicu sa štange i trčim prema izlazu iz tranzicije.

Bicikliranje
Mogu reći da se osjećam kao da vozim na domaćem terenu. Vozio sam više puta po Donauinselu i staze mi nisu zagonetka. Nisam vozio po ovoj na kojoj se trenutno nalazim, ali znam gdje se nalazim. Staza je kružna, ali nije kao na Jarunu, nego je više izdužena, pa postoje dva velika zavoja od 180° u kojima se mora dosta usporiti. Jedan od spomenutih zavoja je kod zone tranzicije, pa tamo ima dosta gledatelja i ti gledatelji navijaju! Na stazi je još jedan zavoj pod 90° s kojeg se ide na kružni tok, pa i to uspori vožnju. Od drugih elemenata, ima još jedna uzbrdica od par metara, pa i ona uspori vožnju, što je zapravo dobro, jer nakon nje dolazi okret od 180°. Sve u svemu lijepa staza, a asfalt je bolji nego na Jarunu, mislim pri tome da nema toliko rupa i pukotina. Ima par prelazaka po kockama, ali to je izdržljivo.
Trebalo je napraviti 7 krugova po toj stazi. Iako sam na plivačkim treninzima naučio brojati, ipak sam se malo počeo gubiti kod petog kruga. Pomogao mi je Garmin, na kojem sam očitao kilometražu i znao koliko još moram voziti. Smatram da sam dobro vozio, jer sam više pretjecao, nego što sam bio pretjecan. Pravila kažu da je draftanje zabranjeno i da udaljenost mora biti 10 metara između biciklista. Osobno mi je to pravilo malo bez veze, jer ako me netko prestigne, zašto bi ja morao usporavati, a s druge strane, ovi brzi vozači su dolazili u grupama i povremeno nisam primjetio 10 metara razmaka. Nije to bila bliska grupa, ali su dolazili u valovima. S druge strane, u nekim trenucima nas je bilo puno na pojedinim dionicama, pa nas je unutar deset metara bilo petero. Ovo pravilo me je malo uzbuđivalo, jer ne bih htio kršiti pravila, a s druge strane, imam sumnja glede provođenja istog. Nije ovo Jarun, pa da tek povremeno naletiš na pokojeg natjecatelja. Stalno je bilo nekoga ispred mene ili iza mene. Tu je tristotinjak natjecatelja na krugu od 5,5 km.
Uglavnom, kad sam prolazio pored zone tranzicije, gdje je najveća koncentracija gledatelja i navijača, čujem da netko navija “Zeljko, go Zeljko“. Prvo si mislim , tko bi to mogao biti. I tako prolaze krugovi, pa si mislim, možda netko iz susjednih zemalja, jer vidio sam da je bilo natjecatelja iz Srbije i Slovenije, kasnije pomislim na kolegicu Lotte, čiji se muž također natjecao danas. Kasnije sam u jednom obilasku uspio locirati osobu koja je navijala. To je jedna od dvije dame koje sam upoznao zimus na zimskim polumaraton kupovima. Lieve je također strankinja, došla je iz Belgije.
Glede statističkih detalja, prosječni tempo mi je bio 1:46 min/km, što je brže nego na JDL, gdje sam na duplo kraćoj stazi i uz vožnju u zavjetrini imao prosjeke od (1:53 i 1:48). Jako sam zadovoljan s biciklističkim dijelom i ponavljam, dosta sam više natjecatelja prestigao, nego što sam bio prestignut.
No, tu još nije kraj. 🙂 Ovu utrku sam zamislio kao test utrku za ZG Open i za Trumer triatlon, pa sam na Kockicu zalijepio energy gelove na štangu, kako sam to vidio da rade drugi triatlonci. Također se moram pripremiti i s prehrambenim dijelom. Prvi energy bar sam uzeo još u prvom krugu, a drugi negdje u petom krugu. Načinom na koji sam ih zalijepio, dovoljna mi je jedna ruka da skinem “poklopac” energy gela i da je spreman za konzumaciju. Od tekućine sam imao bidon od jedne litare na rami, što je bilo taman dovoljno. Za duže utrke će mi trebati više.
I još jedan komentar. Christian je često ime, viđao sam često i Jozef, no pored multikulturalnosti Beča, samo jednog Ali-ja, te svega par stranaca s istočne strane. Malo me žalosti da nema pripadnika balkanske skupine (Bugara, Rumunja, Grka, Srba kojih je u Beču mnogo, Bosanaca, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Albanaca) naroda, kao ni drugih Slavena kojih je ovdje mnogo, kao na primjer Rusa. Tako na primjer nisam vidio ni jednog crnog natjecatelja, ali ni natjecatelja žute rase.

T2
Ulazak u tranziciju je bio malo nezgrapan. Zakočio sam ispred crte i onda nekako dugo prebacivao nogu preko bicikla. Nakon toga sam po travi otrčao do mog mjesta, ostavio Kockicu na štangi, skinuo kacigu i promjenio cipele. Rukavice sam ostavio, sada mi je odjednom bitno da ne potrošim dodatnih nekoliko sekundi. Čudna su ta poimanja vrijednosti i vremena. 🙂
Prije mog natjecanja sam gledao kako ovu tranziciju izvode brži natjecatelji. Stopala ranije izvade iz biciklističkih cipela, na samoj crti tranzicije izlete s bicikla i u toj punoj brzini nastave trčati prema svom mjestu. Fascinantno. Tranzicija je četvrti sport triatlona.

Trčanje
Trčanje doživljavam kao svoju najjaču disciplinu unutar triatlona. Samopouzdanje je naraslo, pogotovo na zadnja dva JDL-a, kada sam uspio napraviti negative split. Bahato utrčavam na trkačku stazu, nabrijan kako ću sada ekipi pokazati kako se trči. Krećem s tempom od 4:40 min/km. Nekome to može biti smješno, ali u mom poimanju svijeta je to brzo trčanje. 🙂 Poteškoće s adaptacijom na trčanje poslije bicikla traju nešto duže nego sam planirao. Moje uobičajene varke s promjenom dužine koraka ne pomažu. Prvi kilometar završavam za 4:36 min/km, ali osjećam da taj tempo neću moći zadržati. Polako popuštam u tempu, drugi kilometar je 4:47, a nakon toga noge postaju teške, drugi trkači me sustižu, prestiži i ubrzo omjer prestizanja postaje negativan za mene. Svaki kilometar postaje za 10 do 15 sekundi duži od prethodnog.
Gledao sam drugu skupinu natjecatelja Hobby natjecanja kako počinju s plivanjem. Baš lijep prizor. Mislio sam si kako je to sada daleko iza mene i kako bi mi osvježenje dobro došlo. Age skupina (to su ovi koji više nisu na svom sportskom vrhu) je podijeljena na dvije grupe s različitim startnim vremenom. Moja skupina je startala u 14:10, a druga skupina je startala u 16:10. Zbog toga sam ih i vidio kako plivaju. To isto tako govori o masovnosti u veteranskim kategorijama. Nedavno smo o tome pisali u komentarima. Na stazi za trčanje je bilo vodeno osvježenje, na način da su napravili sitnu vodenu zavjesu. Neka djevojka je držala šlauf i disperzirala sitne vodene kapi. Pravo osvježenje. Da se pitalo mene, mogle su te kapi biti i veće, pa do toga da me je mogla hladiti s punim mlazom. Uz stazu je bila i okrijepna stanica s vodom, poweradeom i coca-colom te bananama.
Vratimo se sada mom trčanju. Kriza je bila toliko jaka da sam dotaknuo tempo od 6:00 min/km, no u međuvremenu sam stigao pred cilj. U zadnjih 50 metara sam imao obračun s Romulom Martinezom iz Venecuele. Lik me mislio prestići u tih zadnjih 50 metara, a baš tada sam i ja odlučio ubrzati. Na kraju smo imali sprintersku završnicu i stigli skoro zajedno u cilj. U toj završnici sam čuo kako službeni komentator čita moje ime i prezime. Bez Ž i Š, ali s vrlo dražesnim njemačkim kotrrrrrljajućim R. 🙂 Trčao sam 5 krugova, kilometar u jednu stranu, kilometar u drugu stranu. Tijekom trčanja sam imao navijačku podršku poznanice Lieve iz Belgije i njezinog dečka, a u zadnjim krugovima i već ranije spomenute Lotte koja je bodrila svog muža.

Cilj
U cilju mi stavljaju lijepu finisher medalju oko vrata. Odlazim prema zoni tranzicije, ali me ne puštaju. Kažu za 10 minuta zbog sigurnosnih razloga. Vraćam se u cilj trkačkog dijela i ulazim u šator s okrijepom. Bilo je sendvića, peciva, raznog voća, no ja sam navalio na naranče. One mi najviše odgovaraju. Onda sam se lijepo zalio s poweradeom, colom i nekakvim sokom. Iako mi je trbuh bio pun, osjećao sam žeđ u ustima. Vjerojatno dehidracija, iako sam popio litru tekućine na biciklu i po deci tekućine u svakom krugu trčanja.
Tu bih opet spomenuo natpise da se od trčanja odnosno sporta mršavi. To je izuzetno ograničenog djelovanja, možda u prvih mjesec dana, a nakon toga je bitna prehrana. Tako je barem s mojim tijelom. Jutro prije utrke sam imao istu masu, kao i jutro nakon utrke. Da, znam kako sam opisao “bakanalije” u šatoru s okrijepom nakon utrke. 🙂
Ulazim u zonu tranzicije, ovaj puta da se preskinem i pokupim svoje stvari. Radim to polako. Umor i iscrpljenost dolaze do izražaja. Odmaram na klupici. Osim što sam se ja preskinuo, preskidali su se i drugi natjecatelji. Muški se bez srama preskinu, ali ovdje se i žene skidaju do gola i preskidaju! I svima je to normalno, jedino sam ja bio začuđen. Ne radi se o nekoj maloj svlačionici. Na otvorenom smo, oko nas stotine ljudi. Mislim si, zašto to ne bi bilo normalno, pa preplavljeni smo golotinjom iz svih medija. Ovdje je tome jednostavno drugačiji pristup.

Opis opreme drugih natjecatelja
Prvenstveno ću komentirati bicikle. Ima svega. Vidio sam natjecatelje na city bikeovima, na MBT s debelim gumama, na starim specijalkama, na novim specijalkama, s posebnim kotačima koji idu od toga da su karbonski, pa do potpuno popunjene unutrašnjosti s tubularima. Oprema je također “svemirska”. Od posebnih karbonskih upravljača, koji u second hand varijanti koštaju po 250 EUR, s aerobarovima i aerodinamičnim bočicama s cjevčicama koje su na par centimetara od usta, do dodatnih bočica koje su iza sjedala. Nije rijetkost vidjeti kacige u obliku kišne kapi, pri tome ne znači da je to neki super natjecatelj. S druge strane ima vozača s najjednostavnijim pedalama, a jedna dama na city bikeu nije skinula blatobrane i svjetla. Kakva god oprema bila i koliko god netko htio uložiti, svi ti ljudi dolaze na natjecanje, a to isto znači da su prije toga trenirali. Ponovno naglašavam koliko im je sportska kultura jaka.
Na strani od TK Međimurje postoji post od prije nekoliko dana (23. svibanj), koji vam nudi mogućnost popusta na karbonske kotače. Slobodno pogledajte.

Povratak
Doma se vraćam na biciklu. Nije bilo dosta. 🙂 Istina je da me boli “sjedni” dio. To je potencijalni problem na poludistanci. Treba odvoziti još toliko koliko sam odvozio i još malo više, a od toga će sjedne kosti još više boljeti.
Istu večer su rezultati na netu. Stigao sam 186. od 356 natjecatelja, od toga 178. od muškaraca, a 51. od 100 u svojoj kategoriji (M40). 13 natjecatelja nije završilo utrku, četvero je diskvalificirano. Vidio sam krvavih glava, ruke u udlagama. I ja sam u jednom zavoju izletio sa staze u travu, zbog prevelike brzine, ali sam se uspješno vratio. Bilo je rizično. 🙂
Slijedi par statističkih podataka, a i link na detaljnu analizu, iako su mi neke brojke “neuravnotežene”.

Total time: 2:37:54
Swim: 0:30:21 – ukupno 193.
T1: 02:53
Bike: 1:08:29 – ukupno 176.
T2: 01:15
Run: 0:54:54 – ukupno 216. (eh, da tu nisam “zasr’o” 🙁 )

Avg HR, Max HR:
Bike: 162, 170
Run: 162, 172

Temperature: 26°C
Vedro, sunčano

Rezultati:
Rezultati
Detaljna analiza

Blog:
Andrej Vištica – Challenge Kraichgau – stavio sam link na ovaj članak, da vidite probleme s kojima se susreće vrhunski triatlonac i da ih usporedite s mojima. Andrej je imao problema s trbuhom na trčanju i sumnja na gelove. Ja nisam imao probleme s trbuhom, ali mi je energija pala. Obično ne uzimam gelove, ali moram napraviti pripreme za half distance, jer se takva trka ne radi s doručkom u trbuhu (mislim, bez dodatne hrane).