Žoharov blog – reloaded

Mračni igrači izlaze na drugo poluvrijeme. Opet gužva, ali ovog puta kod Pilane. Startamo s mostića. Opet se uguravam u prednji dio grupe. Uzbuđenje raste jer organizator odugovlači sa startom. Nestrpljivo očekujem start. Pun sam samopouzdanja, koje graniči s bahatošću, a temeljeno na jutarnjem rezultatu, koji me je stvarno oduševio. Tu je i trkačka baza kakvu nisam imao ranijih godina. Ovog siječnja sam pretrčao 199 km. Bijahu to teški zimski treninzi po hladnom vremenu.

Startamo po cesti, lagana uzbrdica, prava radost za mene. Puštam da me nogu ponesu, zato jer mogu 🙂  i zato jer znam da će biti lakše ako sam bliže vodećoj grupi. Ovih početnih 200 metara daje dovoljno prostora da se grupa razvuče prije ulaska na usku stazu. U tom prestrojavanju i sortiranju nam je pomogao parkirani auto. Na trenutak pomislih što misle ti ljudi. Traže malo mira i prostora za sebe, u mračnoj šumi, a direktno na njih natrčava 50-ak trkača. Odmah nakon ulaska primjećujem Eddie-a u njegovoj Niskozemskoj majici da skreće na desno i da ide uzbrdo. Znajući ga kao vrhunskog orijentacistu, odmah se pitam, zna li on nešto što ja ne znam, ali nastavljam po svom putu.
Prošle nedjelje sam išao istražiti dio staze, pa sam pogledao gdje je 1. stup i Bačunski vrh (485), pa do mjesta, gdje se 36-ica spaja s 18-icom (Bikčevićeva staza). Već tada sam znao da nisam najbolje potrošio vrijeme, jer je na početku uvijek stampedo i do prve, pa i druge kontrole uvijek ima mnogo trkača. Bilo bi mnogo mudrije da sam provjerio dolazak do 4. stupa i prilaz Tustom bregu.
Nastavljam trčati u grupi po 19-ici. Iza mene je trkač s izuzetno snažnom lampom, moja lampa ne uspijeva probiti sjenu koja pada, pa trčim prilično rizično po uskoj stazi. Shvaćam da moram nabaviti novu lampu, puno jaču. Gotova su romantičarska vremena s Tikkama. Ubrzo dolazimo do križanja gdje se obično spuštam prema parkingu, no ovaj put idem desno i uzbrdo. Ovaj dio mi je poznat, ali sam svejedno promašio stazu i išao kroz šiblje koje me je usporavalo. Na opakoj uzbrdici prije stupa me počinju prestizati trkači koji su do tada bili iza mene. Ipak sam preslab za masu koju nosim. Uporno grabim prema vrhu i taman ispred mene, na cvikalicu ulijeće Niskozemska. Moje sumnje su riješene, Eddie nije imao bržu i bolju varijantu. Do KT1 (1. stup) mi je trebalo 07:44 (potpomognuto Vukodlakovom analizom, obzirom da u uzbuđenju utrke nisam stisnuo lap na vrijeme). Nakon toga sporo silazim po strmoj nizbrdici. Svaki put se ljutim na sporost na silasku i sjećam se mnogih trenutaka kad na tim dijelovima značajno zaostanem.
U mom originalnom planu sam se mislio vratiti na 19-icu, pa po putu za parking do parkinga, no ispred mene je bio jedan trkač koji je odlučio kratiti “po azimutu”, pa sam promjenio plan i krenuo istim putem. Ubrzo nas je bilo troje ili četvero koji smo išli tim putem, zapinjući za granje, posrčući po nizbrdici, lomeći trulo granje potkoljenicama (tu se sjetih ranijih sportova i zahvalih im), te na kraju skijajući tako da je jedno stopalo ispod gluteusa, a drugo naprijed rasčišćava put. Bilo je skoro i polijetanja, no na kraju, ispadoh sretan na parking. Tu sam svoje oduševljenje podijelio sa Stellom, Andreom i Vukodlakom.

Počinje uspon prema KT2 Bačunskom vrhu (485). Hodam pored vododerine. Izmjenjujem pokoju riječ s LetsGo SoKreom. Prestiže nas trkač sa štapovima. Kasnije nas prestiže još jedan. Put postaje beskonačan. Pratim lampice ispred sebe. Nisam baš siguran gdje smo i koliko još ima do vrha. Potpuno štreberski sam ponio kartu Medvednice sa sobom. Sigurna je u džepu na leđima. Dolazimo na hrbat i probijamo se kroz granje. Granje šiba po licu. Usporava kretanje. Kada sam bio u razgledavanju staze, bio sam na nekom putu, pogledom tražim taj isti put, ali opet mi Tikka ograničava snalaženje. Iz džepa vadim rezervnu lampu, koja je jača, ali opet sam nezadovoljan. Dok se probijam kroz gustiš, prestiže me, rekao bih natjecateljica, tek ispred kontrole. Napokon. Cvikam karticu i s velikom pažnjom ju spremam u džep. KT2 je riješena.

KT3 Tusti breg (634)
Problemi tek dolaze. Dalje mi staza nije poznata. Znam samo za križanje na kojem ne smijem skrenuti lijevo, jer vodi na Strmu peć, a taj put sam probao na razgledavanju staze. Dobro je napomenuti da taj put nije ucrtan u kartu Medvednice. Na križanju skrećem desno, dok trkač/ica ispred mene skreće lijevo. Iza nas je bio još jedan trkač, koji je sada vjerojatno ostao zbunjen. Ubrzo primjećujem da iza mene nema lampice, pa pretpostavljam da je i ta osoba otišla na Strmopeć. Sada trčim po nepoznatoj stazi. Ne znam postoje li kakve stranputice ili mogu trčati po glavnom putu bez zastajkivanja. Trčim u mraku, pokušavajući prepoznati kada ću opet izbiti na 36-icu. Nisam baš svjestan trenutka spajanja, ali prepoznajem dijelove 36-ice i sada mi je lakše. Pogledavam oko sebe očekujući da će mi se pridružiti ovi koji su išli na Strmopeć. Očekujem bilo kakvu lampicu, ali samo mrak. Tek po dolasku na križanje s 18-icom (Bikča) vidim svjetlost na vrhu Tustog brega i učinilo mi se da vidim neko svijetlo iza mene. Do ovog mjesta sam prošao stazu, a sada slijedi improvizacija.

Nekakva ranija iskustva mi govore da je brže po stazi, nego po prečici kroz šumu, a pogotovo uz strmu uzbrdicu, pa u skladu s tim odlučujem produžiti po 18-ici do slijedećeg križanja (s 20-icom), pa ona uzbrdo (na gornjoj slici označeno s brojem 1.; vidi se kako imam dvije katete za razliku od Pauline hipotenuze). Nekako sam mislio da će to biti brže i lakše. Osoba koja je bila iza mene je vjerojatno odlučila drugačije, jer nisam primjetio svijetlo koje me prati. Na vrhu sam povremeno viđao svjetlost. Povremeno sam pomišljao da bih trebao krenuti kroz šumu “po azimutu” do vrha. Na kraju sam tako i napravio, kada sam došao dovoljno blizu planiranog mjesta za uspon. Sada kad razmišljam, to mi se čini kao prva pogreška, koja me koštala 01:20 u usporedbi s Paulom, a nastavno na Vukodlakov file. Zašto se uspoređujem s Paulom, saznat ćete u slijedećim redovima. Do vrha je opet strmi uspon, a pri tome i ne znam koliko još imam do vrha. Prije vrha susrećem Paulu, kratko se pozdravljamo, gdje se ona čudi od kuda dolazim, što mi odmah daje do znanja da sam sigurno izabrao ne-optimalni put. Dolazim do vrha, cvikam karticu, krećem u novu avanturu.

KT4 4. stup
Spuštam se s Tustog brega. Sjećanja naviru. Tu sam trčao već i ranije, spuštao se dok je bilo snijega. Opet sam spor na nizbrdici i vidim kako mi Paula odmiće. Istovremeno razmišljam da zapravo ne znam točan put kako doći do crno iscrtkane staze ispod Njivica, te odlučujem pratiti Paulin svjetlosni trag. Paula krati po nizbrdici, a ja iz daljine pratim smjer. Ulazim u neku vododerinu i gubim ju iz vida, no po vododerini dolazim do puta i znam gdje sam i da moram na desno. Trčim. Opet sam u svom elementu. Znam da sada moram dosta trčati po toj stazi ili cestici. Ponovo se prisjećam prošlogodišnjih utrka i jedne divne utrke, kada sam pratio Kliću Kowalskog. Bijaše to jedna od mojih prvih utrka (MK2 – 4. kolo). Preskačem potočiće, pazim na led. Smanjujem Paulinu prednost. Izbijamo na cestu. Paula kreće nizbrdo. Malo sam nesiguran, jer sam na karti gledao i postoje dvije mogućnosti, no vjerujem da je bolje pripremljena od mene i odlučujem ju pratiti. Dok sam premišljao, Paula je povećala prednost. U nekom trenutku je s ceste otišla u brdo, a ja sam opet stao i gledao kartu. Naravno da mi u toj brzini ništa nije bilo jasno i da na karti nisu označena ulegnuća na cesti s brojevima. Uviđam svijetlo u dubini šume i odlučujem ići istim smjerom. Ubrzo dolazim na 14-icu (Leustekov put).

Zbunjenost tek sada počinje. Znam da bih trebao ući u šumu i krenuti prema žici, no nigdje ne vidim nikakvo svijetlo. Krećem trčati nizbrdo po Leusteku, nadajući se da će biti nekakav puteljak s desne strane. Otrčao sam tako 400 metara nizbrdo i u krivom smjeru (na slici označeno s brojem 2). Osvijestio sam da sam se previše spustio i počinjem povratak. Nailazim na Suhog, koji potvrđuje moje sumnje. Slijedi trk uzbrdo, iako opet nesiguran gdje trebam skrenuti. Dolazim do mjesta gdje sam vidio razrovan teren i svjetla u šumi, te krećem u brdo. Zamnom dolazi već spomenuti Klića Kowalski s Verbom, Krešom S., Jankom i još nekim, koliko sam izbrojao, bilo ih je šestero. Hodaju zamnom i prate me, a pri tome ja baš i ne znam gdje idem. Uskoro shvaćamo da sam otišao previše lijevo (na slici označeno kao broj 3.), pa se probijamo na desnu stranu. U podnožju 4. stupa prava gužva.

Bez puno zadržavanja, okrećem se nazad i probijam u skupini prema putu. Dolaskom na put ubrzavam i napuštam skupinu praćen Klićinim komentarima o Jurajevoj taktici. Juraj je meni drag trkač, pa ne vidim razloga da ne koristim njegove taktike. Uostalom, tko nema u glavi, ima u nogama (u ovom sličaju) i koristi svoje komparativne prednosti. U ovom trku me prati Krešo S., koji me prestiže na dijelu kad se izlazi na cestu. Na cesti ga pokušavam prestići, ali to je nedovoljno. Sjećemo zadnji zavoj i ulazimo u Pilanu.

Cilj
Pored Vukodlaka sjedi Paula. Provjeravam koliko je stigla prije mene. Kaže 13 minuta. Dok smo trčali po onoj cestici, objektivno je bila minutu ispred mene, što me dovodi do zaključka da sam na neznanju i nesigurnosti vezanim za 4. stup izgubio 12 minuta, uz to napravio dodatnih 800 metara, što nizbrdo, što uzbrdo.

Ove dvije utrke ovogodišnje Mrak kombinacije bi mi trebale omogučiti prezimljavanje u drugoj ligi, što mi je jednako važno, kao Dinamu prezimljavanje u Europi, što oni za razliku od mene nisu u stanju postići. Druga liga mi je po mjeri, bez želje da prijeđem u prvu, niti da ispadnem u treću, ako to nije nužno. Slijedeće godine ću vidjeti hoće li mi poslovne obveze dopustiti ovakav godišnji odmor. Zadnja dva, tri tjedna sam uložio prilično napora i vremena da si omogućim dolazak na Mrak kombinaciju. Mrakača mi je, kao što sam već pisao, jedna od najromantičnijih i najuzbudljivijih utrka. Ne traju predugo, nisu negdje daleko, a opet donosi mnogo uzbuđenja i izazova.

Vidimo se u MRAKU! S moje strane to je slijedeće godine. Debelom želim uspješno preživljavanje u drugoj ligi. 🙂

Distance: 9.400 m
Time: 1:33:04
Avg pace: 09:54
Avg HR: 153
Max HR: 169

Rezultati:
Rezultati

Blogovi:
Iratnemok pravi – Prle, Tihi i Eddie – Povratak Otpisanih – odličan post pun adrenalina i doživljaja s vrha liste Mrak Kombinacije
TeJa -All that jazz – TeJino glazbeno viđenje utrke