Po dobrom hrvatskom običaju, počet ću kritički. Za zagrebački polumaraton sam se prijavio 30. rujna, a tada sam napravio i uplatu. Na listu prijavljenih sam došao par dana kasnije, baš kako je organizator i najavio, ali ne po abecednom redu, pa čak ni po trenutno aktualnom azbučnom redu, nego, po nekom sasvim drugom ključu. Kako postoji pretraživač, to nije najveći problem. Problem je da niti dva tjedna kasnije pored mog imena nije pisalo da sam uplatio. U međuvremenu sam postavio pitanje organizatoru, na koje nitko nije odgovorio. Niti se je kasnije ispričao, niti ponudio manju startninu za slijedeću godinu. Ovo pišem kao usporedbu s postupkom organizatora 7. Vienna Night Run-a.
Na žalost, ne mogu napisati da sam iznenađen tim postupkom, ali me iskreno žalosti. Organizacijski odbor ima još puno mogućnosti za popravljanje organizacije ovog događaja.
Nije sve crno, pozitivno je da naša mala priredba više nije seoski događaj, već drugu godinu za redom ima preko 1.000 natjecatelja i broj je u konstantnom, iako blagom, porastu. Iskreno me raduje veliki broj stranih natjecatelja, posebno iz udaljenih zemalja, kao Finska, Danska, Česka i ostalih. Ne radi se tu o nekom mom ego tripu. Trčim na mnogim međunarodnim utrkama. Raduje me da trkači primjećuju i moj rodni grad i da dolaze. Bilo bi mi izuzetno drago da turistička zajednica u tome vidi veću priliku za razvoj sportskog turizma i popunjavanja kapaciteta u listopadu u Zagrebu, pa da dodatno podupre organizaciju ovog događaja. Čisto retorički ću postaviti pitanje: “Zašto u Zagrebu ne bi trčalo 19.000 trkača?”
Ozbiljnije teme
Pripreme za polumaraton su počele fijaskom u Poreču na half IM distanci. “Pucanje” na polovici trkačke dionice od 18 i nešto km doživljavam kao fijasko i to me potiće da počnem trenirati. Odjednom sam dobio motivaciju. Ne treniram samo za zagrebački polumaraton, zapravo i dalje treniram za triatlon i maštam o ciljevima za slijedeću godinu. Ne postoji fokus na trčanje i “zagrebački” kao slijedeći “milestone”. U tjednu pred polumaraton i dalje podižem dužinu, igram se s intervalima, a večer prije polumaratona trčim 7 km po mraku s Lunom. Totalno neozbiljan pristup, te nemojte to pokušavati kod kuće, jer će vam se treneri i mame ljutiti. U svim tim treninzima, koje sam počeo smatrati pripremama, trčim u relativno lakom tempu, reklo bi se da joggiram (6min/km). Osim “divljanja” na 7. Vienna Night Run-u, kada sam išao relativno brzo, ali i brzo osjetio umor, ostali treninzi su bili vrlo spori i mislio sam da ni ne mogu ići brže. Zbog nabrojenog, dao sam si u cilj da probam završiti polumaraton između 1:55 i 2:00 sata. To mi se činilo kao realno.
Utrka
Utrke često koristim za druženje i priču s drugim trkačima. Ovaj puta je to spontano ispalo drugačije. Na samom početku se družim s Hutijem (aka Damir H.), starom Sljemenskom Nemani, čovjekom od kojeg sam volio učiti u svojim trekerskim početcima, u vrijeme kad su se tek počeli nazirati rezultati Šimunovih pokušaja da od trekinga napravi respektabilni pokret. 🙂 Kasnije pričam i s Berom, mojim kolegom. Kratko srećem i Nenada L. te i s njim izmjenjujem par riječi. Vrlo brzo ostajem sam i trudim se držati ritam iznad 5:15. Zapravo sam se osjećao vrlo dobro i stalno sam žurio. Kako su kilometri prolazili, tempo je sve više išao prema 5:00. Nakon okreta u Dubcu, dostiže me Pavao V., koji je trčao s kolicima u kojima je bio njegov sin. Malo smo popričali, malo sam držao njegov tempo, koji je bio brži od onoga kojim sam htio ići. U nekom trenutku ga puštam da ode naprijed. Ubrzo shvaćam da mi je taj tempo bio dobar i da ga mogu i dalje pratiti. U glavi povremeno crv sumnje postavlja pitanje o tome koliko ću izdržati u tom tempu i kada ću “pogoditi zid”. Osjećaj u tijelu je odličan, svako malo me “pogodi val radosti” i trčim sa smješkom na licu. Uživam.
Kod pošte u Jurišićevoj nas razdragani zagrepčani pozdravljaju trubljenjem. Radosno im mašem. Neki malodušni trkač komentira da nam se možda “spominju majke”. Kakva negativa?! Nije li trubljenje znak radosti? Ne trube li vozači u svadbenoj koloni? Nije li to znak slavlja i radosti? Meni je odmah lakše. 🙂 Posebno mi je drago bilo kada je Pavle dotrčao s kolicima do trga. Tih par stotina navijača je gromoglasno pozdravilo hrabrog tatu. Zanimljivo je da su novinari primjetili Bićbu s kolicima na utrci od 5km, a nisu spomenuli Pavla na utrci od 42 km. Ah, novinari, nakon 22. izdanja, prava je radost da su primjetili da postoji utrka u Zagrebu ili su izvješće napisali nakon reportaže o cijenama na Dolcu. 🙂
Uglavnom, kako je utrka odmicala, ja sam trčao sve brže i osjećao se sve bolje. Od 11. km svaki kilometar sam išao brže od 5:00min/km. Dan je predivan, život je lijep. 🙂
Na okretu na Selskoj me dostiže Huti. Malo trčimo zajedno, a onda me ostavlja u prašini. Do kraja utrke radi prednost od jedne minute! Ne zaboravimo da sam i ja ubrzao, ali Sljemenska Neman je Neman. 🙂 Bravo Huti.
Tetka SF
Vrijeme je da jedan odlomak posvetim i tetki SF. Na okretu u Dubcu je imala veliku prednost, da sada ne dajem odokativne i krive procjene, ali mislio sam da ju neću vidjeti do kraja utrke. Mišljenje sam bazirao i na njenoj odličnoj izvedbi u Poreču, na trkačkoj dionici. Kasnije ju viđam i u Ilici, jer trasa ima i taj okret i tu je još uvijek imala veliku prednost. Nemam problem s time da me tetka pobijedi, ne bi joj bilo prvi puta. Još se sjećam kako me ostavila u Varaždinu jedne davne godine. Vjerojatno je i tetka vidjela na tom okretu kako sam daleko, pa je namjerno usporila da ju dostignem, a ja sam čovjek koji se drži svojih obećanja.
Sada lijepo i pristojno molim svoje klupske prijatelje iz AK Sljeme i TK Zagreb, ali i druge sportske i ne samo sportske prijatelje i poznanike, sredite nekog muškarca za tetku, jer ja više ovo ne mogu trpiti. Jednostavno, to postaje perverzno i nesportski da ona usporava da bih ju ja dostigao i prestigao. 🙂
Priznajem da me moj neuspjeh u planiranju ove utrke i rezultat koji je za 10 minuta bolji od očekivanog, čine vrlo sretnim i ponosnim. Nisam mislio da mogu polumaraton otrčati u tempu 5:02 min/km. Sretan sam i motivacija za trening mi se vraća.
Slijedeći vikend trčim polumaraton u Beču i svečano se obvezujem da ću biti discipliniran i trčati polako. Vikend iza toga se vidimo u Ljubljani. Prijavio sam maraton, ali nemam ni jedan trening iznad 22 km i zbilja se bojim, no, najbolje što u ovom trenutku mogu napisati je “vidjet ćemo”. 🙂
Total time: 1:46:05
Avg HR: 147
Max HR: 175
Još da dodam da je vrijeme bilo odlično.
Stigao sam 357. od 1.122 polumaratonaca, od toga 307. od muških odnosno 53. u svojoj kategoriji. Maraton je uspješno završilo 282 trkača.
Rezultati:
Rezultati
Rezultati polumaraton
Rezultati maraton
Galerije:
Zagrebački maraton 2013 by Vladimir Končar