Žoharov blog – reloaded

Na natjecanju je bilo više utrka, pa osim Olimpijskog triatlona, na kojem sam sudjelovao, tu je i natjecanje u Supersprint triatlonu, Triatlonu za sve i Paratriatlonu. Ovo zadnje me posebno veseli jer su sudjelovali paratriatlonci. To je na mene ostavilo prilično jak utisak. Borba i želja natjecatelja s hendikepom mi je bila kao šamar. Ako ikada pomislim da mi je teško ili da nešto ne mogu, uz sve ekstremitete, najmanje što sam zaslužio je dobra šamarčina. Ovim putem im čestitam. Imaju moju moralnu potporu.

Olimpijski triatlon je ove godine bio državno prvenstvo i prvenstvo grada Zagreba.
Utrka ima i naziv Memorijal Marijan Pedišić. Iako sam sudjelovao na 1. memorijalu Marijan Pedišić u Poreču 2008, na polumaratonu, tek ove godine sam spoznao tko je bio Marijan Pedišić. O “kalibru” tog čovjeka su pisali drugi, pa ću dati par linkova:
MARIJAN PEDIŠIĆ – HRVATSKI IRONMAN by Danijel Lacko (onaj koji je napravio projekt Welcome)
Memorijal Marijan Pedišić by Cvjetko 3atlon
Pozdrav Marijanu Pedišiću by Dejan Patrčević
u sjećanje na marijana pedišića pedu by Forrest Gump
Priče iz davnina ili Zašto nisam postao pilot? by Nikola Borić (Trčati umom)

Pripreme
Kažu da imam strukturiran način razmišljanja i da volim formu, s čim bi se ja složio. 🙂 Na primjer, potpuno je točno da mi se ne sviđa kad se jednoj utrci kroz godine mijenja ime, a to je česta pojava kod nas.
Da vas ne zamaram s detaljima, dat ću link na prošlogodišnju analizu i napisati: “NIKAD SPREMNIJI!”
Ove godine do natjecanja sam otplivao 53 km, biciklirao 433 km i trčao 737 km. Uz to sam odradio više triatlon natjecanja u raznim formatima. Najveći napredak sam napravio na plivanju.

Plivanje
Za razliku od prijašnjih godina, ove godine sam u vodu ušao potpuno siguran u sebe. Plivanje više nije bauk. Nema molitve Svevišnjem da me čuva. Znam da mogu!
Od početka plivam ozbiljno i s namjerom da sudjelujem u trci. Tijekom plivanja razmišljam i prisjećam se prijašnjih godina. Nema potrebe za odmorom, nema gutanja vode, sve je u redu. Uživam u osjećaju da sam u utrci, da su drugi natjecatelji oko mene, da pratim ritam. Uspijevam i gledati gdje je bova za okret. U tom gledanju sam totalni početnik. To je element koji ću morati uvježbavati.
Prvi krug prolazi brzo, ne osjećam nikakvu ošamućenost ni zbunjenost na izlasku iz vode nakon prvog kruga. Čak pretječem par natjecatelja na tom suhom dijelu. Još jedan krug, sada bez gužve. Povremeno vrludam i skupljam dodatne metre. Svjestan sam da mi nedostaje iskustvo plivanja u “otvorenim vodama”. Također sam primijetio da sporijem plivam bez neoprenskog odijela i da više tonem. 🙂
Nakon 29:34 izlazim iz vode sa 79. vremenom od 119 natjecatelja koji su krenuli u utrku. Moram reći da sam zadovoljan. Teoretski je moglo bolje, ali držao sam tempo s treninga, bez forsiranja.

Biciklizam
U potpunoj svjesnosti svega oko sebe trčim u tranziciju. Nema više presvlačenja kao nekada. Sada imam 2XU odijelo i samo oblačim biciklističke cipele i kacigu. Nema navlačenja gaća za bicikl, nema čarapa, brisanja ručnikom. Optimizirao sam proces. Naravno, postoji prostor za dodatnu optimizaciju u tranziciji, ali mislim da sada imam puno više prostora za poboljšanje u ostalim disciplinama.
Na biciklu krećem sam. Ispred sebe vidim jednog natjecatelja kojeg pokušavam uhvatiti. Istodobno razmišljam da možda nije dovoljno dobar, ako ga uspijem uhvatiti. 🙁 No, moje nedoumice ostaju nedorečene, jer ne uspijevam uhvatiti tog natjecatelja, nego me dostižu Josip (Joža) D. i njegov kompanjon. Priključujem im se i pokušavam pratiti ritam. Negdje pred kraj drugog kruga mi bježe u jednoj nespretnoj smjeni. Nakon toga jedno vrijeme vozim sam. To je iscrpljujuće, pogotovo zbog vjetra na južnoj strani. Utjehu nalazim u činjenici da ću na poludistanci voziti bez zavjetrine i da je ovo dobar trening. U nekom trenutku me dostiže Ivan M., moj partner s JDL – 4. kolo. Već se znamo, radimo izmjene i lakše je. Sustižemo i druge natjecatelje, ali nas ne prate ili to bude vrlo kratkog trajanja. U svemu tome pokušavam “zaboraviti” jednog seniora koji nam je bio u zavjetrini i “šlepao se”. Kad je i htio dati smjenu, mi smo to ignorirali u najvećoj mogućoj mjeri.
Sada je možda trenutak da objasnim kako sam ja shvatio zabranu aerobarova na ovom natjecanju, odnosno pravilo kada je dozvoljeno, a kada nije. Ako je na natjecanju dozvoljena zavjetrina, tada bi aerobarovi trebali biti zabranjeni, odnosno ako je zavjetrina zabranjena, onda su aerobarovi dopušteni. To je navodno zbog sigurnosnih razloga. Vožnja s aerobarovima je nestabilnija i slabija je kontrola kotača, te su mogući padovi odnosno cik-cak vožnja zbog vjetra, što može dovesti do pada većeg broja natjecatelja. Na webu sam čitao i o inicijativama za potpunu zabranu aerobarova ili da se dopuste aerobarovi koji imaju spojene “rogove”, zbog mogućih ozljeda natjecatelja. Tu postoje podijeljena mišljenja pa da se vratimo na osnovnu temu. 🙂
Biciklistički dio sam završio kao 67. natjecatelj u vremenu 1:15:45. To je nešto manje od 2 min/km, što je super obzirom da sam dosta vozio sam i da je na južnom dijelu bio jak vjetar.

Trčanje
Preoblačim cipele na bosu nogu. U tim tenisicama sam već trčao bos više puta. Ovaj puta od početka osjećam da mi stružu po tetivi. Prvi km trčim u tempu 4:36, drugi 4:52, a nakon mi za svaki kilometar treba 10 do 15 sekundi više. Od 7. do 9. km trčim tek koju sekundu ispod 6 min/km. Razmišljam kako mi je trkačka kondicija oslabila. Imao sam “kolaps” u Beču, pa sam s jedne strane zadovoljan jer ne hodam, no nisam zadovoljan kad mi je prosjek iznad 5:30.
Tijekom utrke pozdravljam druge natjecatelje koje poznam, pozdravljam poznate iz organizacije na okrijepnim stanicama (među njima su Najmanja i Zakonita), zabavljam se kako god znam, da odvučem pažnju s “poderane” kože na tetivi. Prisjećam se misli Murakamija: “Bol je neizbježna, patnja je opcionalna.” Pokušavam odvući misli na bilo što, samo da ne mislim na bol u nogama, na pečenje. U nekom trenutku pomišljam na odustajanje i kako bi bilo pametno sačuvati noge, ali … ALI samo je jednom godišnje državno prvenstvo, a ja se osjećam dobro. 🙂
Vruće je. Jako. Na trčanju prestižem sve više trkača, kako se utrka bliži kraju. Zadnji kilometar uspijevam otrčati za 5:29 min/km. Radostan sam zbog toga. Uspio sam prebroditi krizu.
Trkački dio završavam 58. u vremenu 48:25.

Total time: 2:33:44

Utrku završavam na 68. mjestu od 112 natjecatelja koja su završila utrku (+7 DNF). Od muških sam 60. od 99 natjecatelja, a u kategoriji V1 sam 6. od 14 natjecatelja. Kad bi izdvojili strance, onda sam 3. u svojoj kategoriji, ali ovo je OPEN natjecanje, pa ću se morati još malo potruditi. Možda slijedeće godine bude bolje, brže i više. 🙂
U svakom slučaju, popravio sam osobni rekord ukupno i na ovoj stazi. 🙂

Nakon natjecanja sam se družio s drugim natjecateljima. Ovaj puta ću spomenuti Juricu C., čiji članak o Marijanu Pedišiću možete pročitati (ako već niste). Također možete pogledati njegov site i portal 3sporta za koji piše. Obzirom da smo jedno vrijeme trčali blizu i prestizali se, pričao mi je o strategijama. Ja o tome ništa ne znam, pa me moje neznanje pošteđuje napetosti i kalkulacija, ali uviđam da ću morati o tome učiti.

Organizacija
Organizator je TK Zagreb, moj matični klub, pa ću ih potpuno nepristrano 🙂 pohvaliti. Bio sam na nekoliko utrka izvan Hrvatske. Vidio sam kako izgledaju sportski događaji s više od 1.000 triatlonaca. Rado bih da je mjerenje vremena potpuno automatizirano i bolje postavljeno, pa da se transparentno vidi koliko je potrebno vremena za pojedinu tranziciju, da se krugovi na trčanju broje bez “gumica za kosu”. Rado bih da na ovoj vrućini imamo vodenu zavjesu. No, moramo biti svjesni i okolnosti da je na državno prvenstvo došlo 119 natjecatelja (u olimpijskom triatlonu), dok u Beču sedam tjedana prije utrke zatvore prijave jer popune kvotu od 1.100 natjecatelja. Također, u Zagrebu sam platio 120 HRK startninu (kao licencirani natjecatelj), a stranci plaćaju 20 EUR. U Beču je startnina iznosila 45 EUR. Razlika se mora osjetiti! Zato pohvaljujem organizatora TK Zagreb za odličnu organizaciju, jer sam uživao, bilo mi je lijepo. Okrijepe su odlične, a meni je to bitno. Hm, možda baš zato i idem na natjecanja. 😉 Trud organizatora je vidljiv.
I prije samog kraja, moram, MORAM naglasiti jednu veliku razliku. Uz svu ekonomsku nadmoć Bečkog Gradskog Triatlona (VCT) nad Zagrebačkim, postoji jedan čupavi i neobrijani segment koji pedantni i organizirani austrijanci ne mogu doseći – speaker! Naš Kiki, poznat i kao batica, Nikola Stamenić, Velebitski GeMpard, te pod ko zna kojim još konspirativnim imenima, nenadmašan u poznavanju domaće scene, nalazi vremena za predstavljanje čak i marginalnih rekreativaca kakav sam ja. 🙂 Uspjeli smo u trku izmijeniti informacije o pređenim kilometrima i koliko je još ostalo. : ) Hvala na trenucima medijske pažnje, evo, sada vraćam istom mjerom. 🙂

Rezultati:
Rezultati

Galerije:
Danijel Krajnović

Blogs:
Održan festival triatlona na Jarunu
ZG open by Vištica
dva olimpijska triatlona u dva dana by Patrčević

Kako je bilo prošlih godina?
14. ZAGREB OPEN – JARUN 2010
13. ZAGREB OPEN – JARUN 2009