Grupa 1:40
U subotu sam bio na XD-u na kojem se nisam štedio, navečer sam izašao s prijateljima na pljeskavicu punjenu kajmakom, uz to lepinja, dva radlera i odlazak u krevet oko 1 sat. Dakle, ni blizu preporuka o odmoru prije utrke i o pažnji s prehranom. Carboloading je bio zamjenjen lokalnim specijalitetima.
Posljedica kasnog lijeganja je kasno buđenje (u 9 sati), kasni doručak te ubrzani odlazak po startni broj, povratak kući pa onda trčanje na start, koje mi je poslužilo kao zagrijavanje. Reklo bi se prilično “hektično”. 🙂
Razmišljam o tempu i promjenama, koliko brzo krenuti, koji tempo držati, no dolazi Veronika s balonom 1:40. Nema više razmišljanja i taktiziranja, odlučujem biti Vecin partner slijedećih sat i 40 minuta. Planiram požuriti u zadnjih par km, da dostignem <1:40, ako me prije toga ne "satre".
Prvi krug trčimo u velikoj grupi, pričamo, sve je OK. Tempo držim s lakoćom. Odbrojavamo kilometre, računamo prednost. Smješak mi je na licu. Radostan sam. Vrijeme je dobro. Nije vedro, ni sunčano, ali nekako mi je lijepo. Temperatura je približno 7 stupnjeva, no potpuno je ugodno za trčanje.
Grupa 1:40
Drugi krug, povremeno se pitam, hoću li izdržati do kraja. Pod kraj drugog kruga osjećam da su noge otežale.
U trećem krugu se osjećam dovoljno dobro, te odlučujem da na oznaci za 17. km požurim i ostavim Sljemensku kraljicu. Do tada smo imali prednost od cca 30 sekundi, znači da ce cilj da idem ispod 1:40 biti dosegnut, no “kopka” me misao da bi mogao “napasti” moj osobni rekord iz listopada 2008. (Zagrebački polumaraton). Problem je da ne znam koliko on točno iznosi, ali pretpostavljam da je 1:37:4x. Svjestan sam da trebam “uštedjeti” dodatnu minutu u tih zadnjih 5 km. To je više od 20 sekundi po kilometru. Veliki je rizik da se preforsiram i da ne uspijem ili da imam zakašnjenje od nekoliko sekundi. Ubrzavam i trudim se misliti na pravilnu tehniku, pokušavam dobiti brzinu naginjanjem tijela, dizanjem koljena, a istodobno paziti da ne pređem u sprint koji bi me mogao uništiti na ovoj udaljenosti. Razmišljam o rizicima, o tome kako nisam mogao održati tempo na Vienna night run-u, onda dodajem pozitivne misli i prisjećam se Zagrebačkog noćnog cenera i kako sam njega dobro otrčao. Pratim osjećaj u nogama. Pokušavam si davati kratkoročne ciljeve u obliku “dostigni onog trkača u crvenoj majici, dostigni onu trkačicu u narančastoj majici, dostigni,…” na taj način sam napredovao, prestizao i održavao relativno visok tempo (za mene). Kako sam se bližio cilju, motivacija je rasla, jer sam vidio da i dalje imam snage i svježine.
U zadnjih 50 metara gledam semafor i pojačavam tempo, bitno je da stignem, prije nego sat počne odbrojavati četrdesete sekunde.
Vesna D. u cilju čita vrijeme 1:37:38. Sretan sam. Velika je vjerojatnost da sam popravio osobni rekord u polumaratonu. Moram provjeriti na blogu koliko iznosi stari rekord. Nešto kasnije saznajem da sam popravio 5 godina stari rekord za 40-ak sekundi (stari je iznosio 1:38:20).
O mogućim razlozima ne želim sada razmišljati.
Žohar u završnici
Organizacija
Utrka nije napravila organizacijski pomak od 2009. kada sam bio zadnji puta. Mjerenje vremena je i dalje štopericom i upis rukom, dakle, bez čipova. Određen napredak bi bio semafor koji je bio na cilju i onaj u autu, ali …
Oznaku za start utrke nisam čuo (kao ni Veronika), samo smo vidjeli da su drugi krenuli, pa smo i mi krenuli. Kasnije sam vidio auto sa semaforom, pa sam shvatio da sam prema njemu pritisnuo start 3 sekunde kasnije. Tu priči nije kraj, iako sam vidio vrijeme na semaforu i čuo očitanje, kasnije se u rezultatima pojavilo vrijeme koje je za dodatne 4 sekunde bilo sporije. Da se ne radi o popravljanju rekorda starog 5 godina, ne bih uopće mario za tu razliku, ali u ovom slučaju sam vrlo nezadovoljan. Jasno mi je da se na ovaj način može mjeriti vrijeme na nekoj ligi ili na nekoj utrci koja nema status prvenstva, ali ne i na ovoj utrci. Uz to, koja je uloga tog semafora koji ne pokazuje točno vrijeme? Zauzimati jednu prometnu traku?
Za 100 HRK smo nakon utrke dobili osim čaja i vrečicu sa sendvičem, koji je bio sasvim zadovoljavajuće veličine i ukusnog sadržaja. Uz to je bila boca vode i limenka pive od 0,5 litara. Koliko god hvalim austrijske organizatore, ovo je jedan detalj kojim bi mogli popraviti opći dojam. U vrečici je bila i baseball kapa s natpisom 27. Starek. Finisher medalje nije bilo, ali to me ni ne “pali” ako zbilja nije jedinstvenog dizajna.
Koliko god da sam se potrudio i “stisnuo”, ova utrka me nije uništila. Normalno sam disao u cilju, ostatak dana normalno hodao i na kraju vozio za Beč. Sve ovo mi jača samopouzdanje i dodatno gura da krenem u ostvarenje mojih ciljeva za 2014 godinu. Nekako gledam da je moj trenažni proces za ciljeve u 2014 počeo.
Isto tako, osjećam se spreman za Blatersu, a bestidno se nadam i Reversi u istom danu. Koliko sam bahat, pokazat će vrijeme.
Distance: 21.050 m (naravno, po Garminu, koji je prošle godine za istu stazu pokazao 21.060m)
Time: 1:37:42
Avg HR: 151
Max HR: 168
Avg pace: 04:38 min/km
Rezultati:
Rezultati
Žole, koja je to zadovoljavajuća veličina sendviča?
Čestitam na rekordu i čudim se kak si to postigao s tak malim pulsom – ti si čudo!
Batice: zadovoljavajuca velicina sendvica je po definiciji sendvic koji moram drzati s dvije ruke. 🙂
Hvala na cestitci, a nizak puls je, jer sam “cooler” i ne uzbudjujem se bezveze. 🙂