Batici, aka Nikoli Stameniću, poznatom i kao Velebitski GeMpard, osobi koja koristi nekoliko imena, prezimena i nadimaka, su dosadili moji polumaratonski postovi (tekstovi na blogu) te sam zbog toga počeo pisati maratonske postove, srećom, ne maratonski duge postove, nego o maratonima. Nadam se da će ga to zadovoljiti na neko vrijeme. Nakon ovog uvoda, kreće drugi pokušaj za dobrim uvodom.
Dešava mi se da ponekad sjednem pred komp i trebam početi pisati blog, a nemam dobru inicijalnu ideju. Imam dojam da radim šablonski, opisujem dolazak, cijenu, prve impresije, zatim eventualne kontakte i meni zanimljiva zapažanja i na kraju statističke podatke i linkove. Ovaj puta je izazov značajno veći, jer na Bečkom maratonu trčim već četvrti maraton. Ponovo se diviti organizaciji, opisu expoa i sličnim zapažanjima mi je nekako “isprano”. Možete pogledati prijašnje postove i znati ćete kako je organiziran maraton u Beču.
Iz zahvalnosti, moram spomenuti da mi je sponsor utrke bio A1TA, najveći austrijski operater mobilne i fiksne telefonije. Osim što su uplatili startninu, dobio sam i sponzorsku majicu u kojoj sam trčao. Nakon maratona je bila organizirana zakuska, ali sam zaboravio ponijeti „wrist band“ (narukvicu) za ulaz.
Probajmo sada i s trećim uvodom.
Beč – carski i kraljevski grad, prijestolnica nekada velike monarhije, grad po kojem zadnje dvije godine gmiže i jedan sljemenski, zagrebački i jarunski Žohar.
Nakon dvije godine života u tom gradu i nakon prethodno otrčana tri maratona, sada osjećam da trčim na domaćem terenu.
Utrka
Glede strategije, nakon prilično uspješno otrčanog maratona u Bratislavi, postavio sam si cilj da držim tempo od 5:25 min/km, te eventualno ubrzam na kraju, ako bude snage. Cilj tog tempa je bio popravljanje osobnog rekorda, kojeg sam postavio 2008. godine u Ljubljani, na svom prvom maratonu, a nakon toga su rezultati bili lošiji. 🙁
Na startu nisam imao nikakvu tremu i sve je bilo u redu. Od početka sam krenuo u zadanom tempu. Ranijih godina sam se žalio na gužvu u prvih par km i činjenicu da su mi sporiji trkači smetali. Ove godine to nije bio slučaj, dalo se ugodno trčati u zadanom tempu. Jednoličnost praćenja tempa sam razbijao druženjem na stazi. Prije starta sam pričao s dvije trkačice iz Rijeke (Nina i Katja) od kojih je jedna članica AK Sljeme, kasnije na Prateru sam naišao na prvu skupinu trkača iz Hrvatske. Bili su to Osječani, koji su nosili majice s Osječkog polumaratona. Kasnije sam upoznao još jednog Osječana, a intenzivnije smo pričali nakon 15. km i ostali zajedno do približno 20. km. Tijekom tog druženja nam se priključio još jedan Osječan, koji je trčao svoj prvi maraton. On nas je napustio negdje oko 18. km, ali na način da je otišao ispred nas. Nekako sam već tada mislio da ćemo se ponovo sresti. Bio sam u pravu. Prestigao sam ga na 35. km. Bio je u grčevima i jako je usporio. Potpuno ga razumijem, bio sam u toj situaciji na nekim prijašnjim maratonima. To je škola koja se mora proći. 🙂 Osim Osječana, sreo sam putem i Jožu D., našeg poznatog dugoprugaškog triatlonca. Bila je to za mene divna prilika da ga pitam neke detalje vezano za triatlonske utrke. Osim Jože, pozdravljao sam putem i druge trkače s hrvatskim obilježjima, pa sam tako upoznao i trkačicu Sanju K. iz AK Agram. Nismo se dugo družili, ona je imala ambicioznije planove, koje je i uspješno ostvarila (3:37). Putem sam pozdravljao i trkače iz moje kompanije A1TA. To druženje je doprinjelo ugodnom iznenađenju da sam već na 28. km. 🙂
Na Prateru je ponovo bila neka neobična, ali i lijepa glazba, koja je imala čudan utjecaj na moje emocije. Jednostavno se ne prepoznajem u tim trenucima. Trčim i imam snažnu potrebu da se rasplačem. Pri tome osjećam neku radost, blaženstvo, usklađenost, zapravo mi je to teško opisati. Ako netko zna bilo koji detalj o toj glazbi, molim da napiše u komentarima.
Dop
U sklopu priprema za IronMan, počeo sam sve aktivnije razmišljati o prehrani i okrijepi na natjecanju. Osim što sam pio na svakoj okrijepi, na 25. i 33. km sam uzeo energetski gel. Mislim da sam to dobro tempirao. Na okrijepama sam gubio približno 15 sekundi i pio sam oko 1 dcl tekućine. Vrijeme je bilo povoljno. Temperatura oko 11°C, bez sunca, bez kiše i srećom, bez vjetra. Također ću spomenuti da sam sudjelovao u istraživanju dr. Vlaheka i radio vježbe protiv mišićne boli.
Posebno me veseli da sam na maratonu (i ovaj put, prvi put u Bratislavi) napravio negative split (1:53:05 vs 1:49:46), kao i da su mi zadnja 3 kilometra bila u tempu bržem od 5:00 min/km. Dakle, imao sam dovoljno zaliha za brzu završnicu. Odluka da krenem u ovako brzu završnicu je donesena, kad sam shvatio da mogu, ne samo ostvariti cilj da idem ispod 3:48, nego i ispod 3:45, što mi je bio cilj za ovu godinu. Sve se lijepo poklopilo. Bijah jako sretan nakon završetka. Naravno, nakon svega se pitam, jel to moglo i ispod 3:40. 🙂
Zakonita je odradila polumaraton. Ne baš spremna kako bi trebala biti, no ostvarila je svoj standardni rezultat (2:06:21). Time je bila odlična 249. u kategoriji W40, odnosno 7.446. ukupno. Čestitam, počele su ti pripreme za Berlinski maraton. Obzirom da sam ostvario svoj cilj za ovu godinu, bit ću ti pratnja u Berlinu na tvom prvom maratonu. 🙂
U kategoriji M40 sam bio 473., a u ukupnom poretku 2191.
Nastupilo je 36.157 trkača u raznim utrkama, među njima mnogobrojni trkači iz Hrvatske, a tu bih spomenuo Dugilassie (koji ne može istrčati maraton ispod 3 sata 🙂 ) i Kseniju D. koja je popravila PB.
Prije kraja bi još spomenuo da su prijave za 30. Vienna City Marathon (14.04.2013) već počele.
Distance: 42.195 m
Time: 3:42:52
Avg pace: 05:17
Avg HR: 146
Max HR: 173
Rezultati:
Rezultati
Zanimljivo:
Maraton ispod razine mora by Zvonimir Fernežir – Zvonimir je ovaj vikend bio u Rotterdamu, odličan opis i stil. Čestitam na rezultatu, koji je BTW bolji od mog. 🙂
