Na Lazu – Žohar, Mukki, Sandra J.
Pripreme
Ove godine sam imao pripreme za Blatersu. Obzirom da sam davno bio na ovoj stazi i da se tada početak trčao drugom stazom nego je to danas običaj, odlučio sam otići u izviđanje. Jedan vikend sam povukao od Podsuseda do Sljemena, po stazama koje je preporučio Lino. Naravno da to nije bilo potpuno uspješno, nego sam se izgubio na barem dva mjesta. Prvi puta na stazi broj 2, pa sam izašao na stazu kod špilje Veternica i PD Glavica, a drugi puta na križanju nakon Jambrišakovog vrela, gdje sam krivo pratio oznaku za stazu broj 1M, pa sam završio na poučnoj stazi koja izlazi na Zelenu magistralu. Za taj izlet mi je trebalo manje od 2:50 (uključujući gubljenja). To je bila i odlična kondicijska priprema. Drugi puta sam opet trčao po istoj stazi, ali u kontra smjeru da vidim gdje sam se sve gubio, odnosno gdje sam trebao trčati. Prošao sam stazama kojima sam davno trčao, što je probudilo mnogobrojne uspomene. Faza priprema je završila kod Gelendera, na posve slučajnom grahu s baticom.
Taj razgovor je utjecao na neke moje odluke i otvorio mi neke uvide. Prvo, krivo sam protumačio Linine upute i trčao sam stazom broj 1M, a ne stazom broj 8. To znači da sam radio više uspona i silazaka nego je to potrebno, s druge strane, to je dodalo kvalitetu mojim treninzima. 🙂 Glede odluka, “napalio” sam se da ću osim Blaterse, u istom dahu, odraditi i Reversu. Par batičinih opaski je bilo dovoljno da pređem na “tamnu stranu” i odbacim ideju o Reversi, kao o nečem opasnom i nepotrebnom. Nakon Blaterse mi je bilo potpuno jasno, koliko je batica bio u pravu.
Ova dva treninga nisu dovoljna za uspješno završavanje Blaterse, pa sam se odlučio za strategiju parazitiranja. Sandra J. i Mile M. su izabrani kao strateški partneri, jer su napravili kvalitetnije izviđanje staze, a po fizičkim mogućnostima nismo previše daleko.
Na Lazu, u sjeni ljepote – Mirjana K. i Žohar on the dark side
Na startu se okupilo mnogo trkača (81 grlo). Sjećanja na neke davne dane je bilo teško izbjeći. Posebna radost mi je bila ponovo vidjeti neke ljude koje dugo nisam vidio. Holivudska filmska industrija bi ih vjerojatno prikazala kao neka mitska bića, vukodlake, vampire, vilenjake, patuljke, koji izlaze samo na svjetlost mjesečine, kada je dovoljno hladno i kad je obećana dobra zabava s puno kilometara u šumi.
Start je bio na vrijeme, minutu do ponoći. Tradiciju treba poštovati.
Mnoštvo natjecatelja trči po cesti, po asfaltu. Sada nije u modi najbrži put do šumske staze, nego najbrži put do cilja. Meni se u glavi vrti lutanje do Ponikvi od prije nekoliko godina. Sada sam u većem društvu koje prati Mileta. Svako malo ga dozivamo da mu čujemo glas.
Neću spominjati svaku stazu i svako raskrižje, kako sam to nekada činio. Spominjat ću ljude koje sam sreo putem. Vrijeme koje dolazi donosi promjene, koje će me još više udaljiti od tih šumskih, mračnih trkača. Sretat ću ih još rijeđe.
Relativno brzo, još na asfaltu se razdvojila Miletova i Red Sonjina grupa. Ja sam po planu otišao s Miletom. Nije nas bilo troje, kako sam ja shvatio plan, nego nas je bila poveća grupa. Kasnije se susrećemo s debelim (ciklusantom), koji je u pratnji dvije lijepe, mlade djeve (Paula V. i Mirjana K.). Oni nas napuštaju na stazi broj 2 i odlaze ispred nas. Kasnije putem susrećemo Josipa D. i njegove pajdaše, no samo ih pozdravljamo i prolazimo dalje. Kasnije nailazimo na “LetzGo ŠoKre iz teretane“, iako on tvrdi da ne zna tko je Teretana. U blizini je i moj stari partner i konkurent, trkadžija Terzić. Njega također nisam vidio stoljećima (u kontekstu gorespomenutih mitskih bića).
Prije dolaska na Grajfovu Kopanju dostižemo Sonjinu grupu.
To je trenutak kad Sandra i ja odlučujemo ostaviti Mileta i njegovu sljedbu. Oboje “nabrijani” odlučujemo hvatati lampice pred nama. Nakon PD Risnjak dostižemo slovensku trojku (dve punčke i jen fantek). Od njih se rastajemo prije Tomislavovog doma i dostižemo debelog, Paulu i Mirjanu. Prikrpali smo se njima. Odgovarao nam je tempo, Sandra zna stazu, ali nije baš sigurna, a debeli ima kartu i djeluje kao čovjek koji zna gdje ide.
Do Gelendera nam je trebalo 2:26:41. Ja sam očekivao takav rezultat, a Sandra je bila pozitivno iznenađena.
Tu se vrlo kratko zadržavamo, uzimamo ponuđenu okrijepu od Dade S., koji odustaje od utrke.
U nastavku susrećemo veće ili manje grupice, te s njima trčimo neko vrijeme. Tako smo između ostalih duže vrijeme proveli s Kovom (aka Ivica K.) i mukkijem. Kova nas je ostavio na nekom križanju i otišao kući, a mukki je nastavio s nama. Baš mi je bilo cool trčati s mukkijem. On mi je posebno drag, a sada kad je ozlijeđen, napokon mogu pratiti njegov tempo. 🙂
U cilju – slavim sa Paulom V. i LetzGo iz Teretane
Laz je još jedno kultno mjesto. Čuo sam neke priče da Mrakonja neće biti na svom mjestu, nego da će bludničiti po bijelom svijetu. Spominjao se nekakav Pariz. Zvučalo mi je to bogohulno. Kao da makneš raspelo s križanja. Dva crvena lampaša su uklonila svaku sumnju i podigla moral. Mrakonja (poznat i kao Slavko S.) je bio na svojem mjestu s vrlo bogatom okrijepom. Ne samo da je bilo pića, nego i jela. Popio sam topli, frizirani čaj, pojeo koju napolitanku i požurivao svoje društvo na pokret. Debeli nas je iz meni nepoznatog razloga odjebao. Mukki postaje glavni vođa puta.
Jedna od usputnih misli koje su me pratile u mraku su bile misli o vremenskim uvjetima. Ova Blatersa se spominje kao blaga, gotovo na granici regularnosti. Formalno gledajući, bilo je kiše (Sandra je obukla kabanicu, pa sam ju kasnije morao nagovarati da se skine 🙂 ), bilo je i vjetra, osjetio se na nekim sedlima. Magle se sada ne mogu sjetiti, ali je bilo snijega. Našao sam par kvadrata snijega nakon Laza. Blata je bilo tamo gdje smo ga očekivali. Nismo gubili tenisice, ali ga je bilo i Blatersa ima pravo na svoje ime. Temperatura nije bila ispod nule, no to ni ne piše u propozicijama. 🙂
Od Gelendera do Laza nam je trebalo 2:03:56.
Zadnja, psihodelična dionica utrke opravdava svoje ime. Iako nas vodi prekaljeni veteran, sudionik svake Blaterse, staze su se odlučile poigrati s nama i nestati. Na prvom gubljenju gubimo par minuta na orijentaciju, a onda dolazimo na jednu zaravan, gdje sam nekada davno lutao sa Sabljom i Pečotom i tu gubimo 20 do 25 minuta. Do tada sam još računao da ako požurimo stignemo do Zeline ispod vremena od 6 i pol sati, a kada smo napokon našli stazu, moji proračuni su rekli da čemo teško stići ispod 7 sati. U tim trenucima sam se osjećao prilično glupo. Nit znam gdje sam, nit kamo bih krenuo, nekako bespomoćno. Borbeni duh je splasnuo, a i mišići su se počeli hladiti. Izlaskom na makadam grupa se raspada. Sandra i mukki ubrzavaju, ja trčim koliko mogu, a Paula i Mirjana malo zaostaju.
Radovalo bi me da sam došao ispod 7 sati, no još više bi me radovalo da su tri drage žene, s kojima sam proveo noć mogle uzeti 2. i 3. mjesto u ženskoj konkurenciji. Bili smo vrlo blizu, no opet izgleda predaleko.
Od Laza do Zeline mi je trebalo 2:36:44.
Reversa bi bila prilično naporna. Pod kraj utrke sam teško trčao zbog bolova u zglobovima kod stopala. Sedam sati trčanja po neravninama, proklizavanja i drugih netipičnih opterećenja mi je načelo zglobove i eventualna Reversa bi bila nepotrebno forsiranje i velika opasnost da dođe do ozljede. Drago mi je da sam poslušao baticu. Dobro je kad čovjek može utišati vrištanje svog ega. Od utrke su me boljela ramena (deltoid i trapezius), porebrica i bočni mišići stražnjice. Vrlo zanimljivo. 🙂
Zahvale: Miletu na vođenju u prvom dijelu staze, debelom u drugom dijelu staze i mukkiju u trećem dijelu. Zahvaljujem Mrakonji na okrijepi u Lazu. Zahvaljujem Pauli i Mirjani na druženju i posebno Sandri koja me trpila cijelim putem. Hvala ekipi u cilju, hvala organizatoru, hvala Zakonitoj na skupljanju i povratku u Zagreb. Hvala Luni na zajedničkim treninzima. Hvala Medvednici na posebnoj i nezaboravnoj avanturi. Hvala svima. 🙂
Total time: 7:07:22
Distance: 50.280 m
Avg HR: 132
Max HR: 155
Rezultati:
Rezultati
